”Uzeše Isusa. A on, noseći križ iziđe na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše” (Iv 19,17-18). Odvedoše u smrt Začetnika života!
Ali njegova muka, podnesena za naše spasenje, imala je, po Božjoj moći i planu Providnosti koji nadaleko nadilazi naše shvaćanje, donijeti posve drukčiji plod od onoga što su Židovi zamišljali.
Zapravo, Kristova muka bila je konop koji će stegnuti snagu jer je Gospodnja smrt bila početak i izvor neraspadljivosti i novoga života.
Međutim, on korača, naprijed noseći na svojim ramenima drvo na kojemu će biti raspet. Iako posve nedužan, osuđen je na smrt, i to radi nas. Kazne koje je pravda zakona s pravom određivala za nas grješnike, on je uzeo na se prema onome što je rečeno: ”Postavši za nas prokletstvom, jer pisano je: ‘Proklet je tko god visi na stupu’!” (Gal 3,13; Pnz 21,23). Mi smo svi bili prokleti jer nismo htjeli ispunjavati Božji zakon. Zaista smo svi mnogo skrivili. Stoga je za nas bio proklet onaj koji ne pozna grijehe, da nas oslobodi starog prokletstva. Bilo je dovoljno da za sve trpi jedan sam koji je kao Bog nad svima. Svojom je tjelesnom smrću pribavio spasenje svima.
Krist, dakle, nosi križ koji je pripadao nama, a nikako ne njemu, kako je glasila zakonska osuda. Kao što je on otišao među mrtve ne radi sebe već radi nas, da nas povede u vječni život uništivši kraljevstvo smrti, tako je uzeo na sebe križ koji je nama pripadao. On je u sebi osudio našu zakonsku osudu da od tada svaka zloća zatvori svoja usta, kako pjeva psalam (Ps 107,42), jer je on bezgrješan osuđen za grijehe sviju.
Iz Tumačenja Ivanova evanđelja biskupa Ćirila Aleksandrijskoga Preuzeto sa stranice: www.samopismo.com
Sacramentalis et theologicas 