Martin Luther i drugi reformatori o braku, obitelji i rastavi
.
Piše: dr. Peter Hammond
Martin Luther, njemački reformator, uglavnom je zapamćen kao profesor teologije, prevoditelj Biblije, pisac, pa čak i kao skladatelj himana. Međutim, Martin Luther je bio i suprug i otac šestero djece. On je za Crkvu osigurao njezin prvi i najistaknutiji primjer pastorala obitelji.
Dok je još bio svećenik u celibatu, Luther je opsežno pisao o braku. On je brak vidio kao instituciju koja je u krizi koliko i Crkva – i kojoj je reforma potrebna ništa manje nego Crkvi.
Martin Luther je bio vodeći branitelj dostojanstva žene i temeljne važnosti braka. Luther je dom stavio u poziciju „središtu svemira“. Njegovo učenje o braku i obitelji (i njegov osobni primjer) su bili tako radikalni i dugotrajni da su duboko i trajno promijenili poimanje doma. Ukoliko nam se njegove inovacije ne čine tako radikalnima, tome je tako zbog njegova uspjeha u uspostavljanu ovih načela kao kršćanskih ideala.
Tijekom tisuću godina, samački život u celibatu je bio prihvaćen kao kršćanski ideal. Seks je, iako nevoljko, bio dozvoljen unutar braka, ali ne za uživanje. Kao što je crkveni otac Jeronima ustvrdio u 4. stoljeću: “Svatko tko je previše strastveni ljubavnik s vlastitom ženom, je i sam preljubnik.” Augustin je zagovarao da spolni odnosi u braku trebaju biti bez emocija i primarno u svrhu prokreacije. Katekizam Katoličke crkve, pisan 1494. godine, primjenjuje treći smrtni grijeh (nečistoću) na oženjene ljude koji uživaju u bračnom seksu.
Martin Luther je, međutim, objavilo rat prikazu žene, od strane grčkog filozofa Aristotela, kao „neuspjelog muškaraca“. Luther je također kritizirao Jeronima, Ciprijana, Augustina, Grgura i druge crkvene oce jer „nisu nikad napisali ništa dobro o braku.“
Luther i prva generacija protestantskih reformatora odbacili su preko tisućgodišnju tradiciju „askeze seksualnosti“ – kako u svojoj teologiji tako i u vlastitim životima.(1) Reformatorsko odbacivanje srednjevjekovnog ideala celibata predstavljalo je revoluciju za dom, tako veliku kao i njihovo učenje za Crkvu. Luther je u brak i dom doslovce prenio pohvale i poštovanje koje su kršćani tradicionalno gomilali nad celibatom redovnika i redovnica.
Luther je brak opisao kao jedinu instituciju u kojoj bi čestiti život mogao biti održan.(2) Inzistirao je da „netko ne može biti nevjenčan i bez grijeha.“(3)
„Brak prožima cijelu prirodu.“ Luther je učio da ništa nije prirodnije i nužnije od braka, „jer sva stvorenja se dijele na muško i žensko.“
Luther je aktivno poticao očeve da izvedu svoje kćeri iz samostana. Protestantski gradovi i područja raspustili su klauzure i samostane, te oslobodili žene od seksualne represije, kulturne izopačenosti, dominacije muškog svećenstva i katoličke prakse. Gdjegod je Reformacija uspjela, redovnici i redovnice koji su se željeli vjenčati automatski su dobivali dozvolu da to učine.
Luther je imao visoko mišljenje o sposobnosti žena da oblikuju društvo modeliranjem svoje djece i civiliziranjem svojih muškaraca kroz instituciju braka.
Luther je napisao: „A druželjubiva žena donosi radost u život.“ „Žene teže podizati svoju djecu, brinuti o kućanstvu i sklone su suosjećanju. Bog ih je učinio suosjećajnima po prirodi, tako da njihovim primjerom i muškarci također mogu biti usmjereni ka suosjećanju.“
Luther je također napisao: „Ljudi koji ne vole djecu su svinje, glupani i mamlazi, nisu vrijedni zvati se muškarcima i ženama, jer preziru blagoslov Boga, Stvoritelja i autora braka.“
„Ljubav počinje kada želimo služiti drugima.“ Nema bolje škole poniznosti i požrtvovne službe u ljubavi od braka i roditeljstva.
Luther je napisao da je njegov ulazak u samostan bio „kukavički čin“. Brak i očinstvo je vidio kao bitan zahtjev za učinkovitog pastora.(4) Luther je imao šestero djece: Johannesa (1526–1575), Elisabeth (1527–1528), Magdalenu (1529–1542), Martina (1531–1565), Paula (1533–1593) i Margaret (1534–1570).
Luther je pozivao roditelje da uvijek discipliniraju svoje djecu s promišljanjem i oprezom, uzimajući u obzir jedinstvenu osobnost svakog od njih. On je učio da: „nema moći na zemlji tako plemenite i tako velike kao što je roditeljska.“
Luther je također napisao: „Nema povezanosti na zemlji koja je tako slatka, niti ijednog razdvajanja koje je tako gorko, kao što biva u dobrom braku.“
„Sa ženom se lako vjenčati, ali njegovati trajnu ljubav, to je izazov. Onaj tko ga nađe u svom braku, treba za njega zahvaliti Gospodinu Bogu. Dakle, pristupi braku iskreno i traži od Boga da ti da dobru i pobožnu djevojku, s kojim ćeš provesti život u međusobnoj ljubavi. U pogledu samog seksa ne utvrđujem ništa posebno; mora postojati dogovor u vrijednostima i karakteru.“
Zbog važnosti koja je pridana zajedništvu u braku, reformatori su, po prvi put u zapadnom kršćanstvu, prihvatili iskrenu rastavu i ponovno vjenčanje. Iako su brak vidjeli kao duhovnu vezu koja nadilazi sve druge ljudske odnose, brak je s ove strane vječnosti definitivno mogao završiti, kao što je i za razdvojene supružnike mogao započeti novi. „Krist dopušta razvod zbog preljuba i ne prisiljava nikoga da nakon toga ostane nevjenčan, a sveti Pavao bi radije da se ponovo vjenčamo nego da izgaramo od požude, a kasnije u paklu.“
Protestanti su, za razliku od katolika, uglavnom dozvoljavali rastavu i ponovno vjenčanje iz pet razloga: preljub, namjerno napuštanje, kronična impotencija(5), neprijateljstvo opasno po život i namjerna obmana. Strazburški reformator Martin Bucer je izjavio da ne postoji pravi brak u kojem se privrženost redovito ne dijeli i gdje je prestao razgovor.
Protestantski bračni sudovi nisu dopuštali da dođe do razvoda i ponovnog vjenčanja bez da se prvo uloži sav napor oko ponovno ujedinjenja otuđenog para i oživljavanja mrtvog braka. Međutim, reformatori su smatrali da je zajednica formirana od muža i žene tako bitna za društvo, da se, kada su sav razgovor, privrženost i poštovanje između muža i žene nepovratno izgubljeni, ne može dopustiti da bude nastavljena. Bračna veza je toliko važna da se mora boriti da se spasi, a u slučaju neuspjeha da dođe do iskrene obnove, treba priznati da je brak došao do kraja.
Nikad prije žene nisu dobile ovlaštenje za razvod od muževa koji su ih iskorištavali. Žene iz cijele Europe bježale su u protestantska područja, posebice Ženevu, da nađu zaštitu i slobodu od zlostavljanja.
Luther je napisao: „Žene imaju uska ramena i široke bokove. Zato bi trebale biti voditeljice domaćinstva. Njihova vanjština je znak od Stvoritelja da ih je namijenio za dom.“ Luther je također napisao: „U unutarnjoj (domaćoj) politici, ja se podlažem Kati, inače sam vođeni Duhom Svetim!“
Lutherova žena Katharina von Bora (29. 1. 1499. – 20. 12. 1552.) prokrijumčarena je iz samostana skrivena u praznoj bačvi za haringe. Ona je postala model kućanice i uspješne poslovne žene. Luther ju je nazivao „Vitenberškom jutarnjom zvijezdom“, s obzirom da joj je dan počinjao u 4 sata ujutro.
Čak i u svojoj posljednjoj volji i oporuci, Luther je revolucionalizirao dom ignorirajući prevladavajuću praksu imenovanja muškog povjerenika za administraciju imanja. Luther izravno odredio da je njegova supruga Katharina „nasljednica svega“.
Luther je napisao: „Nemoguće je zadržati mir između muškarca i žene u obiteljskom životu, ako si međusobno ne opraštaju i ne prelaze preko nedostataka, već gledaju svaku i najmanju sitnicu. Jer tko se s vremena na vrijeme ne uvrijedi?“
Lutherov dom je opisan kao „pola dom, a pola hotel“. Lutherovi su povremeno znali smjestiti i do trideset ljudi u svome domu – studente, siročad, bolesnike i bivše redovnice i redovnike. Čak i tijekom njihove prve bračne noći, Luther nije mogao odbiti osobu u potrebi. U 23 sata, nakon što su svi gosti otišli, radikalni reformator i Lutherov kritičar, Andreas Karlstadt, pokucao je na vrata. Karlstadtu je u bijegu iz „seljačkog rata“ trebalo sklonište i Luther ga je sklonio.
Luther ne samo da je Bibliju učinio dijelom svakodnevne rutine u svome domu, već je u središte stavio i pjevanje himana. Svirao je flautu i lutnju, i vodio svoju djecu u pjevanju himana slavljenja.
U nastojanju da djeci objasni vjeru, on je predstavio i katekizam koji memoriziranje Pisma čini dnevnom rutinom.
Vjerojatno je vrijeme da Martina Luthera prepoznamo kao pravog i izvornog osnivača Fokusa na obitelji.
.
Preveo s engleskog i prilagodio: J. K., prosinac 2016.
(1) (Op. prev.) Osobna kontrola, disciplina i umjerenost svakako jesu biblijske vrijednosti. Reformacija međutim odbacuje svojevrsni prezir prema tijelu, ljudskoj prirodi i legitimnim potrebama datim od Boga, odnosno religiozni ideal “trapljenja” da se one “nadiđu”. Takva nastojanja čak smatra potencijalno bogohulnima, samopravednima i nadmenima. Težnja za srećom, zadovoljstvom, odsustvom patnje i ispunjenjem su normalne i legitimne ljudske potrebe. No nisu i najviše vrijednosti. Važnija od njih je vjernost Bogu.
(2) (Op. prev.) S druge strane, refomatori, u skladu s Pismom, ne oslobađaju čovjeka od nastojanja da živi čisto od svega što ima narav grijeha, to jest da ustraje u posvećenju i vjernosti Božjim moralnim načelima.
(3) (Op prev.) To svakako ne znači da nevjenčane osobe ne zaslužuju naše poštovanje ili da prema njima treba gajiti neko nepovjerenje. Isto tako, osobi koja se iz određenih razloga odluči na svojevrsni celibat, treba dati prostora da živi u skladu s vlastitom odlukom ili uvjerenjima, što god drugi o tome mislili.
(4) (Op. prev.) Isto tako, smatram da ovo ne znači da nevjenčane osobe ne mogu služiti u pastoralnoj službi.
(5) (Op. prev.) Nije skroz jasno što ovaj navod u praksi doista znači. Vjerojatno su postojale određene okolnosti kada je razvod iz tog razloga bio opravdan. Svakako se ne moramo s njim složiti, a impotencija zasigurno ne mora nužno voditi do razvoda ili predstavljati dovoljno opravdan razlog.
.
Sacramentalis et theologicas 