Je li Isus propovijedao raj i pakao? 1. dio

Većina ovih ljudi pretpostavlja da je Isus učio kako duša nakon smrti tijela odlazi u raj ili pakao. Ali to nije istina. Ni Isus, ni hebrejska Biblija koju je on protumačio, nisu podržavali pogled da duše preminulih odlaze u raj ili u vječnu bol.
Drevna izraelska religija nije poznavala koncept svjesnog zagrobnog života u kojem su besmrtne duše pokojnika kažnjavane ili nagrađivane. U cjelini, hebrejska Biblija pokazuje gotovo potpunu nezainteresiranost za ono što se događa nakon smrti.
Za razliku od većine Grka, drevni Židovi tradicionalno nisu vjerovali da duša uopće može postojati bez tijela. Naprotiv, za njih je duša bila više poput “daha”. Prvi čovjek kojeg je Bog stvorio, Adam, nastao je od grude gline; tada je Bog „udahnuo” život u njega (Postanak 2, 7). Adam je ostao živ sve dok nije prestao disati. Tada se prah vratio u prah, a pepeo u pepeo.
Prema drevnim Židovima, kad prestanemo disati, naš dah ne ide nikamo. Jednostavno prestaje. Tako ni “duša” ne nastavlja živjeti izvan tijela, podložna posmrtnom zadovoljstvu ili boli. Ne postoji više.
Sama hebrejska Biblija pretpostavlja da su mrtvi jednostavno mrtvi – da njihovo tijelo leži u grobu i da nikad više nema svijesti. Točno je da neki pjesnički autori, na primjer u psalmima, koriste misteriozni izraz „šeol” za opisivanje nove lokacije osobe. Ali u većini slučajeva šeol je jednostavno sinonim za “grob” ili “grobnicu*. To nije mjesto gdje neko zapravo ide.
Jedino mjesto u hebrejskoj Bibliji gdje postoji primjer nekoga tko je umro, a čini se da je i dalje živ, nalazi se u vrlo čudnom i zanimljivom odlomku u 1 Samuelovoj, gdje kralj Šaul, očajnički želi neki savjet od nekoga tko zna, i tako on zove nekromantkinju iz Endora, koja iz groba prizove njegovog bivšeg savjetnika Samuela. Ona održi neku vrstu seanse te Samuel dolazi uznemiren što ga je ona pozvala iz groba te predviđa da će Šaul sljedećeg dana umrijeti u bitci, što se i dogodi.
I tako ljudi na ovu priču često ukazuju kao primjer da ljudi mogu biti zagrobno živjeti. I na prvi pogled, jednostavnim čitanjem, čini se da je tako. No ako stvarno pažljivo pročitate ovaj odlomak, to se ne kaže. Ono što piše je da se Samuel pojavio, ali se ne govori gdje je bio i je li tada bio živ. Čini se da je bio umro i onda se privremeno vratio u život (bio uskrišen), a to mu nije bilo drago pa se uzrujao.
I tako, tradicionalni Izraelci nisu vjerovali u život nakon smrti, već samo u smrt nakon smrti. To je ono što je smrt činilo tako žalosnom: ništa ne može učiniti zagrobni život slatkim, jer uopće nije bilo zagrobnog života, a samim tim ni obitelji, prijatelja, razgovora, hrane, pića – nema zajedništva čak ni s Bogom. Bog bi zaboravio osobu i osoba ga ne bi mogla čak ni obožavati. Najviše čemu bi se mogli nadati bio je dobar i posebno dug život ovdje i sada.
Naravno da su tijekom perzijskog i helenističkog razdoblja, nove ideje o smrti prodrle i do Židova (npr. komunikacija mrtvih sa živima javlja se i u židovskoj knjizi o Janesu Jambresu), no smatramo da one nisu ključno promijenile židovsku religiju i poglede.
Ali Židovi su s vremenom počeli mijenjati svoje stavove, iako to nikada nije uključivalo zamišljanje neba ili pakla. Otprilike dvjesto godina prije Isusa židovski su mislioci počeli vjerovati da mora postojati nešto što nadilazi smrt – neka vrsta pravednosti koja dolazi. Židovi su vjerovali da je Bog gospodar cijelog svijeta i svih ljudi, i živih i mrtvih, ali postojali su vrlo osjetljivi problemi u vezi s tim razmišljanjem: Božji narod Izrael je neprestano, bolno i frustrirajuće patio od prirodnih katastrofa, političkih kriza i, ponajviše, vojnih poraza. Ako Bog voli svoj narod i suveren je nad cijelim svijetom, zašto njegov narod doživljava tolike tragedije?
Neki učenjaci smislili su rješenje koje je objašnjavalo kako će Bog dovesti do pravde, ali opet ono nije uključivalo vječno blaženstvo gore na nebu iznad ili vječno mučenje dolje u paklu. Ova nova ideja tvrdila je da u svijetu postoje zle sile koje su u savezu protiv Boga i odlučne su naštetiti njegovom narodu. Iako je Bog konačni vladar nad svima, on je iz nekog misterioznog razloga privremeno odustao od nadzora nad ovim svijetom. Ali snagama zla ostalo je malo vremena. Bog će uskoro intervenirati u zemaljskim poslovima kako bi uništio sve i svakoga tko mu se suprotstavlja i donio novo kraljevstvo za svoje istinske sljedbenike, Kraljevstvo Božje, raj na zemlji. Najvažnije je da će ovo novo zemaljsko kraljevstvo doći ne samo onima koji su u to vrijeme živi, ​​već i onima koji su umrli. Doista će Bog udahnuti život natrag u mrtve, vraćajući ih u zemaljsko postojanje. Bog će sve mrtve vratiti u život, a ne samo pravednike. Bit će oživljeno i mnoštvo koje je bilo protivno Bogu, ali iz različitog razloga: uvidjet će pogreške svojih puteva i biti osuđeni. Jednom kada budu šokirani i ispunjeni žaljenjem – ali prekasno – bit će trajno izbrisani iz postojanja.
Ovaj pogled na nadolazeće uskrsnuće dominirao je židovskom misli u Isusove dane. To je ujedno bio i pogled koji je on sam prigrlio i izjavljivao. Uskoro dolazi kraj vremena. Zemaljsko Kraljevstvo Božje je „pri ruci“ (Marko 1,15). Bog će uskoro uništiti sve i svakoga tko mu se suprotstavlja te uspostaviti novi poredak na zemlji. Oni koji uđu u ovo kraljevstvo uživat će utopističko postojanje za sva vremena. Svi ostali će biti uništeni.
No Isus je tome pridodao svoje vlastite zamisli. Suprotno onome što su učili drugi židovski vođe, Isus je propovijedao da nitko neće naslijediti slavno buduće kraljevstvo strogim pridržavanjem svih židovskih zakona do najsitnijih detalja; ili pažljivim pridržavanjem pravila bogoslužja koja uključuju žrtvu, molitvu i slavljenje svetih dana; ili slijeđenjem vlastite čistoće kroz bijeg od groznog svijeta i nečistog utjecaja grešnih drugih. Umjesto toga, prema Isusu, zemaljsku utopiju će uživati oni koji su u potpunosti predani najprodornijim i najdominantnijim učenjima Božjeg zakona. Najjednostavnije rečeno, to uključuje voljeti Boga iznad svega, unatoč osobnim teškoćama i marljivo raditi za dobrobit drugih, čak i kad je to izuzetno teško. Ljudi koji nisu živjeli životom potpune nesebične ljubavi trebaju se pokajati i vratiti se na dvije “najveće zapovijedi” židovskog Pisma: duboku ljubav prema Bogu (Pnz 6, 4-6) i predanu ljubav prema bližnjemu (Lev 19, 18).
Ovo može zvučati jednostavno, ali nije. Budući da je vaš bližnji svatko koga poznajete, vidite ili čujete, kao u prispodobi o dobrom Samarijancu, prava ljubav znači pomoći svima u potrebi, a ne samo onima u vašim preferiranim društvenim krugovima. Isus se u prvom redu brinuo za siromašne, odmetnike, strance, marginalizirane, pa čak i najomraženije neprijatelje. Malo je takvih ljudi. Pogotovo među onima koji dobro žive i raspolažu obilnim sredstvima. Nije ni čudo što je lakše progurati kamilu kroz iglene uši nego bogatima ući u kraljevstvo.
Većina ljudi danas bi se iznenadila kad bi saznala da je Isus vjerovao u tjelesni vječni život ovdje na zemlji, umjesto u vječno blaženstvo duše, ali još više da nije vjerovao u pakao kao mjesto vječne muke.
Prema većini današnjih prijevoda čini se da Isus govori o “paklu” – na primjer, u svojim upozorenjima u Propovijedi na gori (Mt 5, 22.29-30). No ti se odlomci zapravo ne odnose na “pakao”. Riječ koju Isus koristi je “Gehena”. Izraz se ne odnosi na mjesto vječnih muka, već na zloglasnu dolinu, izvan zidina Jeruzalema, u koju su mnogi Židovi u to vrijeme vjerovali kao najnesvetije mjesto na svijetu koje je Bog ostavio. Bilo je to mjesto gdje su, prema Starom zavjetu, stari Izraelci prakticirali žrtvovanje djece stranim bogovima. Bog Izrael osudio je i napustio ovo mjesto.
U drevnom svijetu (bilo grčkom, rimskom ili židovskom), najgora kazna koju je osoba mogla doživjeti nakon smrti bila je uskraćivanje dostojanstvenog ukopa. Isus je ovo gledište razvio u zastrašujućem scenariju: leševi onih koji su isključeni iz kraljevstva besciljno bi se bacili u najozloglašeniju deponiju na planeti. Isus nije rekao da će se duše tamo mučiti. Oni jednostavno više ne bi postojali.

Završetak je u drugom dijelu…
Priredio: J. K. 
Izvori:
Barta Ehrmana Heaven and Hell: A History of the Afterlife Simon & Schuster, 2020.
https://time.com/5822598/jesus-really-said-heaven-hell/?
https://www.npr.org/2020/03/31/824479587/heaven-and-hell-are-not-what-jesus-preached-religion-scholar-says?
https://ehrmanblog.org/how-should-we-understand-the-story-of-lazarus-and-the-rich-man/
https://ehrmanblog.org/heaven-hell-and-the-parable-of-lazarus-and-the-rich-man/
https://isthatinthebible.wordpress.com/2016/03/01/is-the-parable-of-the-rich-man-and-lazarus-a-fable-about-the-afterlife/?
https://www.ldsscriptureteachings.org/2018/03/05/5629-2/?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s