Pravovjerna korupcija (mijenjanje) teksta Svetog pisma

Kratki osvrt na knjigu Barta Ehrmana Pravovjerna korupcija Svetog pisma

Bart Ehrman predstavlja izazov kršćanstvu. Njegov je izazov na području tekstualne kritike. Njegova je glavna poanta sljedeća: Nemamo originalne spise na Markovog evanđelja. Nemamo ni kopiju tog dokumenta. Nemamo čak ni kopiju kopije kopije tog dokumenta. Ono što imamo je kopija kopije kopije kopije. Kako onda možemo biti sigurni u ono što je rekao izvorni dokument?

Među vjernicima je uvriježen odgovor da su spisi Novog zavjeta vrlo pažljivo kopirani.  Bart D. Ehrman iznosi činjenicu da su najraniji primjerci, papirusi, upravo oni koji sadrže najviše pogrešaka i pokazuju najmanje opreza pri kopiranja. Ehrman će odobriti da su tekstovi pažljivo i pedantno kopirani u petom i šestom stoljeću, ali po njegovom mišljenju to nije važno jer su se u to vrijeme već uvukle pogreške.

Glavna Ehrmanova poanta o pravovjernoj korupciji Novog zavjeta je da je Crkva u drugom i trećem stoljeću bila prožeta kristološkim kontroverzama. Ehrman kaže da su pravovjerni prepisivači izmijenili tekst Novog zavjeta tako da njihovi protivnici nisu mogli koristiti određene odlomke.

Na primjer, adopcionisti su tvrdili da je Isus rođen kao običan čovjek i ništa više. Oni su vjerovali da je Isus bio vrlo pravedan čovjek i da ga je Bog usvojio za svog Sina. Obično se govorilo da se to usvajanje dogodilo prilikom njegova krštenja.

Ehrman kaže da je ova kristološka kontroverza uzrokovala da su pisari promijenili tekst izvještaja o Isusovu krštenju u Luki 3. U većini rukopisa u Luki 3, 22 stoji nešto poput: “I s neba se začuo glas: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” Ali Codex D, neki starolatinski rukopisi i neki crkveni oci imaju drugačije čitanje: “Ti si moj Sin, danas sam te rodio.” Ehrman tvrdi da su pravovjerni prepisivači vidjeli riječ “danas”, shvatili da je mogu koristiti i adopcionisti te izostavili “danas sam te rodio”. 

Još jedan od Ehrmanovih primjera dolazi iz Mateja 24, 36. Isus u svom velikom eshatološkom govoru kaže: “A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.” Neki rukopisi nemaju dio “ni Sin”. Ehrman kaže da su ga pravovjerni prepisivači izostavili jer kompromitira Isusovo božanstvo. 

Treći i posljednji primjer, od mnogih u Ehrmanovoj knjizi, koji ćemo nasvesti jest perikopa krvavog znoja u Luki 22, 43-44. Primjetno je kako se suprotstavlja Lukinoj široj slici moćnog Krista koji pouzdano korača ka svojoj sudbini. Međutim, ono što su kasniji prepisivači vjerojatno primijetili je da se čini da takav prikaz pruža pomoć i utjehu doketističkoj egzegezi, gdje se Isus nije imao čega bojati, jer u svakom slučaju neće trpjeti bol. Stoga dolazi do interpolacije krvavog znoja: proizveden je Isus koji ima ne samo tjeskobu nego i znoj i krv. Iz istog je razloga neki prepisivač posudio probijanje kopljem iz Ivana i umetnuo ga u Matej 27, 49 u nekim rukopisima.

Dugo su nas tekstualni kritičari uvjeravali da je većina od mnogih sljedivih promjena u tekstu Novoga zavjeta bilo nenamjerno klizanje olovke ili oka, ili pak pokušaji obnavljanja onoga što su mislili da nedostaje i izravnavanje grubih dijelova. To je bez sumnje kod velikog broja primjer točno. Ni Ehrman u svojoj fascinantnoj novoj tekstualno kritičkoj studiji to ne osporava. No on zahtijeva ponovnu provjeru tradicionalne tvrdnje da je bilo tek zanemarivih i rijetkih pokušaja da se tekst prilagodi teološkim preferencijama pisara. 

Ehrman uočava iznenađujući broj (iako još uvijek, kako priznaje, razmjerno prilično malen) iskvarenosti teksta koji bi imao novi smisao ako bi se promatrao kao proizvod pravovjerja u namjeri zaštite svetog teksta od iskorištavanja heretičke strane. Ehrman postavlja pitanje: Kako je ova tekstualna promjena mogla poslužiti za obranu od navodnih heretičkih tumačenja? I mnoge od njih dobivaju iznenađujući smisao u svjetlu protuheretičke svrhe. 

Ranije su se kritičari teksta zadovoljavali ležernim odbacivanjem ovih inačica kao puke harmonizacije ili besmislenih zamjena, kao npr. naslova “Krist” za ime “Isus”. No Ehrman u vezi s tim čitanjima postavlja isto pitanje koje je Freud postavio o verbalnim promašajima u govoru: zašto baš ovaj lapsus, a ne neki drugi? Načelo usklađivanja u svakom slučaju može biti svjesno ili nesvjesno, ali kako god bilo, značajno je, a ne slučajno.

Tekstualna ili “niža” kritika često je služila kao utočište onima koji žele upotrijebiti svoju darovitost u biblijskim proučavanjima, a da se ne upuštaju u uočene opasnosti više kritike (ili povijesne kritike). Stoga ne čudi da su konzervativni pristupi često upravljali kritikom teksta, pa čak i težili tome da kritiku teksta koriste kao oblik apologetike koji nas uvjerava da imamo “upravo ono što su apostoli napisali”. Došlo je vrijeme da netko učini ono što je Ehrman učinio tako dobro, da primijeni i modernu teoriju književnosti i Bauerovu paradigmu na tekstualnu kritiku, u tom procesu zamagljujući veći dio linije koja razdvaja “nižu od “više” kritike.

Priredio: J.K.

Korišteni izvori:

http://www.robertmprice.mindvendor.com/reviews/ehrman_ortho_corrupt.htm

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s