Teorije o Kristovoj žrtvi. Imaju li smisla?

Kroz crkvenu povijest kršćani su koristili razne slike i ilustracije kako bi objasnili zašto je Bog postao čovjekom i umro na križu, kako se to spašavamo kroz Isusovu smrt te od koga ili čega se spašavamo. Pokušaji odgovora na ta pitanja nazivaju se teorijama pomirenja. Te su se teorije vremenom razvijale i prilagođavale, ali možemo ih grupirati u četiri ili pet glavnih.

Teorija otkupnine je jedan od glavnih nauka u kršćanskoj teologiji koja se odnosi na smisao i učinak smrti Isusa Krista, a potječe još iz rane Crkve. Ona sugerira da je Isus svojom smrću (nekome) platio otkupninu (za grijeh) umjesto ljudi.

Kaznena supstitucija druga je teorija pomirenja unutar kršćanske teologije, koja tvrdi da je Krist, svojim vlastitim žrtvenim odabirom, kažnjen umjesto grešnika, udovoljavajući tako zahtjevima pravde da bi Bog pravedno mogao oprostiti grijeh. Ova teorija je dominantna u protestantskim i evangelikalnim krugovima.

Treba spomenuti da je Anzelmova teorija pomirenja kroz pružanje zadovoljštine (prisutna u rimokatoličkoj teologiji), “varijacija na temu” plaćanja otkupnine Bogu i “starija sestra” teorije kaznene supstitucije,

Kada je u pitanju teorija otkupnine, postoje razlike u shvaćanju kome je Isus platio otkupninu. Je li ju platio Bogu ili Sotoni. No mišljenje prema kojem je Isus platio otkupninu Sotoni (slično shvaćanje je npr. prisutno u Kronikama iz Narnije) osobno odbacujem jer podrazumijeva određeni božanski dualizam. Doista mi nije jasno zašto bi Bog išta dugovao ili dokazivao Sotoni? Takav prikaz eventualno može biti shvaćen alegorijski, ali nikako ne doslovno.

Uglavnom, sve tri teorije (i njima slične) vidim kao problematične. Nije problem u činjenici da se Isus na neki način žrtvovao. To na mnogo mjesta govori i Novi zavjet. Glavni problem je u načinu i djelovanju žrtvovanja, da je žrtvovan kako bi se platila kazna i utišao Božji gnjev.

Često se naglašava da je kaznu ili otkupninu platio Isus ili Sin, kao da je On netko drugi u odnosu na Boga. No Sin je sam Bog, druga osoba Trojstva. Time priča postaje pomalo besmislena. Bog je gnjevan i zahtijeva plaćanje kazne ili otkupnine prolijevanjem krvi. I onda dadne ubiti samog sebe, žrtvuje samog sebe sebi, a to smiri Njegov gnjev? Bog smiruje sam sebe davši se ubiti.

Stvari postaju još problematičnije s idejom Božje smrti. S jedne strane se smatra da je za pomirenje bilo nužno da Isus bude potpun Bog i potpun čovjek. Božanska i ljudska narav su nerazdvojivo povezane. Samo Bog može otkupiti sve ljude. Dakle, sugerira se tvrdnja o Božjoj smrti, pa čak i njenoj nužnosti. S druge strane, smatra se herezom tvrdnja da Bog može biti ubijen ili mučen. Bog zasigurno ne može umrijeti, niti ga može boljeti. Ispada da je mučen i ubijen samo čovjek Isus, a ne i Sin. Pa dajte se odlučite!

Među crkvenim ocima možemo također naći naglasak na Kristovoj pobjedi. Christus Victor teorija pomirenja naglašava Kristovu pobjedu nad Sotonom koja nas oslobađa ropstva grijeha i pokvarenosti. Pitanje je, kako se to točno postiglo? Ukratko, pristup Christus Victor zapravo nam ne govori kako je postignuto pomirenje. Stoga možemo konstatirati da to uopće i nije teorija pomirenja. Neki crkveni učitelji i oci, poput Origena i Grgura iz Nise, su onda na nju nadovezali teoriju otkupnine prema kojoj je Kristov život otkupnina plaćena Sotoni da nas pusti na slobodu. Ostali crkveni oci poput Augustina mislili su da se Sotona prevario napavši Krista, nad kojim nije imao prava, tako da je izgubio svoja prava nad onima koji pripadaju Kristu. Ostali crkveni oci poput Ireneja i Atanazija istaknuli su utjelovljenje, Kristovo preuzimanje našeg čovještva, kao sredstva kojim su smrt i korupcija nadvladani.

Za mene, najprihvatljivija je teorija pomirenja kroz moralni utjecaj ili primjer, koju je razvio ili najizrazitije propagirao Abelard, alternativa je Anzelmovoj teoriji. Abelard se usredotočio na promjenu čovjekove percepcije Boga kao, ne uvrijeđenog, oštrog i osuđujućeg, već kao onoga koji voli. Prema Abelardu, Isus se žrtvovao kao demonstracija Božje ljubavi, demonstracija koja može promijeniti srce i um grešnika, okrećući ga natrag Bogu. Ima smisla, iako, slabost ove teorije je što stavlja naglasak na one božanske osobine kakvog Boga bi većina ljudi željela.

No sve teorije pomirenja koje uključuju plaćanje otkupnine, kazne ili zadovoljštine, ako se uzmu vjerovati doslovno, nemaju baš nekog dubinskog i suštinskog smisla. Međutim, imaju smisla ako se gledaju alegorički i kroz prizmu teorije moralnog primjera. Jasno je da one govore o tome da je većina ljudi okrenuta u krivom smjeru, od Boga ili božanskog kao svog izvora. Govor o pomirenju kroz Isusovu žrtvu je jednostavno poziv da se kroz Krista okrenemo u pravom smjeru, ka svom izvoru.

Autor: J. K.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s