Zašto je vrlo razložno ne vjerovati u Kristovo fizičko uskrsnuće? 1. dio

1. dio

 Kršćanstvo je religija koja tvrdi da počiva na povijesnom događaju uskrsnuća povijesne ličnosti Isusa Krista. Stoga je opravdano preispitati povijesnost tog navodnog događaja, no smatramo da nemamo ni blizu dovoljno dokaza koji bi potkrijepili priču o Isusovom fizičkom uskrsnuću iz groba.

Godine 520. godine anonimni je redovnik zabilježio život svete Genoveve, koja je umrla manje od deset godina prije toga. U svom izvještaju o njezinu životu opisuje kako su, kad je naredila posjeći ukleto drvo, s njega nikla čudovišta i dva sata izdisala kobni smrad na mnoge ljude; dok je plovila, prevrnulo se jedanaest brodova, ali na njezinu molitvu ponovno su bili uspravljeni; protjerivala je demone, smirivala oluje, čudesno stvarala vodu i ulje ni iz čega, liječila slijepe i hrome, a nekoliko ljudi koji su joj krali stvari su oslijepili. Nitko nije napisao ništa što bi proturječilo ili osporilo te tvrdnje, a napisane su vrlo blizu vremena kada su se događaji navodno dogodili – od strane religioznog čovjeka za kojeg pretpostavljamo da je laž smatrao grijehom. Ipak, vjerujemo li išta od toga? Ne baš. I ne bismo trebali.(1)

Kao što je jednom rekao David Hume, zašto se takve stvari sada ne događaju?(2) Je li slučajnost da je upravo vrijeme kad se te stvari više ne događaju isto vrijeme kada imamo sredstva i metode da ih provjerimo u svjetlu znanosti i pažljive istraga? Nikad nisam vidio čudovišta koja su izvirala s drveta i ne znam nikoga tko je to vidio, a nema ni žena koje obilaze zemlju premještajući materiju ili levitirajući brodovima. Ti događaji djeluju i zvuče poput bajki. Najveća je mogućnost da su to bajke.

Ali trebali bismo pokušati biti precizniji u svojim razlozima, a ne se oslanjati samo na dojmove zdravog razuma. Postoje posebni razlozi da se ne povjeruje u priču o Genovevi, a to su isti razlozi zbog kojih moramo sumnjati u evanđeoske izvještaje o Isusovom uskrsnuću. Jer paralela je jasna: Evanđelja nisu napisana bliže smrti svog glavnog junaka – već vjerojatnije mnogo desetljeća kasnije – nego što je to bio slučaj s Genovevom. Poput tog izvješća i većina Evanđelja su izvorno bila anonimna – imena autora su im dodavana nagađanjima i usmenom predajom pola stoljeća nakon što su zapravo napisana. I ona sadrže nevjerojatna čuda kojima su navodno svjedočili brojni ljudi. Oboje pripadaju istom žanru književnosti: onome što nazivamo “hagiografijom”, svetim prikazom svete osobe za koju se smatra da predstavlja moralni i božanski ideal. Glavni cilj takvog žanra bio je veličanje same religije i primjera koje je savršena sveta osoba predstavljala. Takva je literatura također bila sredstvo propagande, koristila se za promicanje određenih moralnih ili vjerskih stavova te suprotstavljanje različitim gledištima. Na primjer, život Genoveve napisan je za borbu protiv arijanizma. S druge strane, kanonska evanđelja, čini se, bore se protiv različitih oblika proto-gnosticizma. Stoga je skepticizam prema onome što kažu nešto razumno od samog početka. (3)

Zasigurno je razumno sumnjati u Isusovo uskrsnuće u tijelu, događaj koji se navodno dogodio između 26. i 36. godine po Kr. Za to imamo samo nekoliko pisanih izvora u blizini događaja, a svi su iz Novog zavjeta i u potpunosti prokršćanski. Plinije Mlađi bio je prvi nekršćanin koji je samo spomenuo tu religiju 110. godine poslije Krista, ali ne spominje uskrsnuće. Nijedan nekršćanin ne spominje uskrsnuće prije nego što je prošlo mnogo desetljeća – prvi je Lucijan, kritičar praznovjerja, sredinom 2. stoljeća, a podatke je vjerojatno dobivao iz kršćanskih izvora. Dakle, dokazi nisu ono što bi bilo koji povjesničar smatrao dobrim.(4)

Unatoč tome, kršćanski apologet Douglas Geivett izjavio je da dokazi o Isusovom fizičkom uskrsnuću zadovoljavaju, citiram, “najviše standarde povijesne istrage” i “ako se uzmu povjesničarski kriteriji za procjenu povijesnosti drevnih događaja, uskrsnuće je povijesno dobro posvjedočeni događaj drevnog svijeta “, jednako dobro potvrđen, kaže, kao prijelaz Julija Cezara preko Rubikona 49. godine prije Krista.(5) Pa, uobičajeno je u kršćanskoj apologetici kroz povijest iznositi apsurdno pretjerane tvrdnje i ovo nije iznimka. Pogledajmo na trenutak Cezarov prijelaz Rubikona:

Prije svega, o tome imamo Cezarovu vlastitu riječ. Zapravo, Građanski rat latinski je klasik već dvije tisuće godina, a napisao ga je sam Cezar te jedan od njegovih generala i najbližih prijatelja. Suprotno tome, mi nemamo ništa što je napisao Isus i ne znamo sa sigurnošću ime bilo kojeg autora ni jednog izvještaja o njegovom zemaljskom uskrsnuću.

Drugo, imamo mnogo Cezarovih neprijatelja, uključujući Cicerona, suvremenika događaja, koji izvještava o prelasku Rubikona, dok nemamo neprijateljskih ili čak neutralnih zapisa o uskrsnuću sve do preko sto godina nakon događaja, što je pedeset godina nakon što su se tvrdnje široko proširile.

Treće, imamo brojne natpise i kovanice proizvedene ubrzo nakon Republikanskog građanskog rata koji se odnose na prijelaz Rubikona, uključujući spominjanje bitaka, vojnih odluka i presuda, koji pružaju dokaze za Cezarov pohod. S druge strane, nemamo apsolutno nikakve fizičke dokaze bilo koje vrste u slučaju uskrsnuća.

Četvrto, imamo priču o prijelazu Rubikona kod gotovo svakog povjesničara tog razdoblja, uključujući najistaknutije znanstvenike tog doba: Svetonija, Apijana, Kasija Dija, Plutarha. Štoviše, ovi znanstvenici imaju dokazanu mjeru pouzdanosti, budući da je velik broj njihovih izvještaja o drugim pitanjima potvrđen u materijalnim dokazima i drugim izvorima. Osim toga, oni često citiraju i imenuju mnogo različitih izvora, pokazujući široko čitanje svjedoka i dokumenata, te pokazuju želju za kritičkim ispitivanjem tvrdnji oko kojih postoji bilo kakav spor. Ako to nije bilo dovoljno, svi oni navode ili citiraju izvore svjedoka, neprijateljskih i prijateljskih, o prelasku Rubikona i njegovim posljedicama.

Usporedite to s uskrsnućem: nemamo niti jednog utvrđenog povjesničara koji bi spomenuo taj događaj sve do 3. i 4. stoljeća, a potom samo kršćanski povjesničari.(6) A od onih nekolicine koji ga spominju u roku od jednog stoljeća od događaja, nitko od njih ne pokazuje široko čitanje, nikada ne citiraju druge izvore, ne pokazuju znakove kritičkog ispitivanja oprečnih tvrdnji, nemaju drugu literaturu ili znanstvenike kroz koje bi mogli testirati njihovu vještinu i točnost, potpuno su nepoznati i pokazuju otvoreno deklariranu pristranost.(7)

Peto, povijest Rima ne bi mogla teći dalje (na način na koji je tekla) kao da Cezar nije fizički premjestio vojsku u Italiju. Čak i da je Cezar na neki način mogao gajiti puko uvjerenje da je to učinio, ne bi mogao zauzeti Rim ili regrutirati Talijane protiv Pompejevih snaga u Grčkoj. S druge strane, sve što je potrebno za objašnjenje uspona kršćanstva je uvjerenje – uvjerenje da se uskrsnuće dogodilo. Ne postoji ništa što bi stvarno uskrsnuće prouzročilo, a što ne bi moglo biti uzrokovano pukim vjerovanjem u to uskrsnuće. Dakle, stvarno uskrsnuće nije potrebno da bi se objasnila sva kasnija povijest, za razliku od Cezarovog prelaska Rubikona.(8)

Trebalo bi biti jasno da imamo mnogo razloga vjerovati da je Cezar prešao Rubikon, a sve to nedostaje u slučaju uskrsnuća. Zapravo, kada usporedimo svih pet točaka, vidimo da u četiri od pet dokaza o povijesnosti događaja, uskrsnuće uopće nema dokaza, a u jednom dokazu, nema najbolju, već vrlo lošu vrstu dokaza – pregršt pristranih, nekritičnih, neškolovanih, nepoznatih, svjedoka iz “druge ruke”. Doista se morate truditi pronaći drugi događaj koji je u lošijem stanju od ovog što se tiče dokaza. Dakle, Geivett je kriv za prilično ekstremno pretjerivanje. Ovo nije povijesno dobro potvrđen događaj i ne udovoljava najvišim dokaznim standardima.

No razlozi za sumnju u fizičko uskrsnuće Isusovo se tu ne zaustavljaju. Moramo uzeti u obzir mjesto i vrijeme u kojem se te priče šire. Ovo je bilo doba bajki i čuđenja. Magija, čuda i duhovi bili su posvuda i gotovo nikada nisu sumnjali. Dat ću jedan primjer koji to ilustrira: imamo nekoliko izvještaja o tome što su obični ljudi mislili o pomrčinama Mjeseca. Očito nisu sumnjali da je ovaj “užasan” događaj rezultat vještica koje su đavolskim čarolijama spuštale Mjesec. Pa kad bi se dogodila pomrčina, svi bi mahnito počeli lupati po loncima i bijesno puhati u mesingane rogove, da zbune čarolije vještica. Tolika je strava bila da su se mnogi obrazovaniji autori žalili kako je buka ispunjavala čitave gradove i sela. Ovo je bio praznovjeran narod.(9)

Samo je mala klasa elitnih dobro obrazovanih ljudi prihvatila skeptičnija gledišta, a budući da su pripadali višoj klasi, njih i njihov arogantni skepticizam obični su ljudi prezirali, a ne poštovali. Plutarh jadikuje kako su liječnici bili spremni pohoditi bolesnike među siromašnima za malu ili nikakvu naknadu, ali su ih obično otpravljali, preferirajući lokalnog čarobnjaka.(10) Prema modernim standardima, gotovo nitko uopće nije imao bilo kakvo obrazovanje, a nije bilo ni masovnih medija koji bi širili znanstvene činjenice u bilo kojem obliku. Prema procjenama Williama Harrisa, autora Drevne pismenosti [1989.], samo je 20% populacije uopće moglo čitati bilo što, manje od 10% moglo je dobro čitati, a puno manje ih je doista imalo pristup knjigama. Otkrio je da je u usporedbenom smislu čak i jedna stranica praznog papirusa koštala trideset dolara, a tinta i trud za kopiranje svake riječi koštao je višestruko više. Otkrivamo da bi knjige mogle doseći desetke ili čak stotine tisuća dolara svaka. Slijedom toga, samo su bogati imali knjige, a samo su elitni učenjaci imali pristup knjižnicama, kojih je bilo malo. Rezultat je bio da mase nisu imale razumijevanja za znanost ili kritičku misao. Nisu bili opremljeni ni vješti, pa čak ni zainteresirani za propitivanje nadahnjujuće priče, posebno priče poput one iz Evanđelja: utopijske, predivne, kritičke prema društvu više klase – još više,  priče koja, ako joj se vjeruje, osigurava vječni život. Tko ne bi kupio listić za tu lutriju? Protivljenje je nastalo uglavnom zbog prethodnih opredjeljenja za druge dogme, a ne zbog razloga ili dokaza.

Razlike između društva nekad i sada ne mogu se dovoljno naglasiti. Nisu postojale stvari poput mrtvozornika, novinara, fotoaparata, novina, forenzičkih znanosti, pa čak ni policijskih detektiva. Sva tehnologija, svi oni od kojih sada tražimo da ustanove istinitost raznih tvrdnji, tada nisu postojali. U to bi vrijeme malo tko uopće mogao provjeriti detalje priče ako bi to želio, a malo je tko to želio. Umjesto toga, ljudi su svoju prosudbu temeljili na prikazivanju iskrenosti pripovjedača, na njegovoj sposobnosti da ih impresionira ili jednostavno da nagovori i “proda” svoju priču te na potencijalnim nagradama koje je njegova priča mogla ponuditi.(11) Istodobno, sumnjičavci nisu htjeli gubiti vrijeme ili novac razotkrivajući još jedan ludi kult, kojih je tada bilo stotine.(12) I zato nas ne bi trebalo iznenaditi što nemamo spise neprijatelja kršćanstva sve do stoljeća nakon njegovog početka, pa čak ni klevete ili laži. Jasno je da nijednom sumnjičavcu nije bilo stalo provjeriti ili čak osporiti priču u pisanom obliku dok nije bilo prekasno za istraživanje činjenica.(13)

Ovo su samo neki od razloga zašto ne možemo vjerovati čudesnim izvještajima iz tog vremena bez izvrsnih dokaza, kojih nemamo u slučaju tjelesnog Isusova uskrsnuća. Jer o istoj kvaliteti dokaza imamo izvještaje o psima koji govore, letećim čarobnjacima, čarobnim kipovima i čudovištima koja izviru s drveća.(14) Možete li zamisliti današnji pokret koji tvrdi da je vojnik u Drugom svjetskom ratu fizički ustao iz mrtvih, ali kad ste zatražili dokaz sve što su vam ponudili bila je puka pregršt anonimnih vjerskih traktata napisanih 1980-ih? Bi li bilo uopće razumno vjerovati u tako nešto na tako slab dokaz? Pa – ne.(15) Što je s vanzemaljskim tijelima iz srušenog letećeg tanjura u Roswellu u Novom Meksiku? Mnogi ljudi iskreno vjeruju u tu legendu i danas, no ovo je moderno doba, s dovoljno protivnih dokaza u tisku koji je lako dostupan svima, a ta je legenda započela samo trideset godina nakon događaja.(16)

Često se u kaže da možemo vjerovati Evanđeljima više nego što bismo to inače činili, jer su se temeljila na izvješćima očevidaca događaja koji su bili spremni umrijeti zbog svoje vjere u fizičko uskrsnuće, zasigurno čovjek ne bi umro za laž. Citirajući kršćansku web stranicu: “prvi su učenici bili spremni patiti i umrijeti zbog svoje vjere … zbog svoje tvrdnje da su vidjeli Isusa … kako je tjelesno ustao iz mrtvih.” Naravno, Evanđelje po Mateju 28, 17 zapravo tvrdi da neki očevici nisu vjerovali onome što su vidjeli i možda nisu postali kršćani, što sugerira da to iskustvo ipak nije bilo toliko uvjerljivo. No, postoje još dva ključna razloga zašto ovaj argument zvuči sjajno u propovijedima, ali ne drži vodu pod racionalnim nadzorom.

Prvo, ne temelji se ni na čemu u samom Novom zavjetu, niti na bilo kakvim pouzdanim dokazima bilo koje vrste. Niti jedno od Evanđelja ili Poslanica ne spominje da je netko umro zbog vjere u “fizičko” Isusovo uskrsnuće. Jedina mučeništva zabilježena u Novom zavjetu su, prvo, kamenovanje Stjepana u Knjizi Djela apostolskih.No Stjepan nije bio svjedok. Kasnije je bio obraćenik. Dakle, ako je umro za bilo što, umro je samo iz druge ruke. Ali čak i u Djelima apostolskim priča kaže da ga nisu ubili zbog onoga u što je vjerovao, već zbog nekih izmišljenih lažnih optužbi i od strane rulje, kojoj nije mogao pobjeći ni da je odustao. Dakle, njegova smrt ne dokazuje ništa u tom pogledu. Štoviše, s posljednjim udisajima, kako Djela tvrde, on ne govori ništa o umiranju zbog bilo kakve vjere u tjelesno Isusovo uskrsnuće, već spominje samo svoje uvjerenje da je Isus bio Mesija i da je u tom trenutku bio na nebu. (17) A onda ugleda Isusa – no nitko drugi to ne vidi, tako da je ovo očito bila vizija, a ne materijalni oblik i nema opravdanog razloga vjerovati da su se ranija pojavljivanja razlikovala.

Drugo i jedino drugo “mučeništvo” zabilježen u Djelima apostolskim je pogubljenje apostola Jakova, ali ništa nam nije rečeno o tome zašto je ubijen ili bi li ga povlačenje uvjerenja spasilo ili za što je mislio da je umro. (18) Zapravo, imamo jedan neovisni izvještaj u židovskoj povijesti od strane Josipa (Flavija), o kamenovanju izvjesnog “Jakova, brata Isusova” 62. godine nove ere, možda, ali ne nužno istog Jakova, i u tom je izvještaju kamenovan zbog kršenja židovskog zakona, od čega ga ni povlačenje ne bi spasilo, a prema izvještaju kršćanskog hagiografa Hegesipa s kraja 2. stoljeća, kako je izvijestio Euzebije, on umire ne zbog vjere u fizičko uskrsnuće, već, baš kao i Stjepan, isključivo zbog proglašenja Isusa Mesijom, koji je u tom trenutku bio na nebu. (19)

Ipak je to posljednji zapis bilo kojeg mučeništva koje imamo do 2. stoljeća. Tada počinjemo slušati o nekim neimenovanim kršćanima koje je Neron spalio 64. godine,(20), ali ne znamo je li bilo koji očevidac uskrsnuća bio uključen u tu skupinu – a čak i ako bi bio, ne bi bilo važno, jer su ubijeni pod lažnom optužbom za podmetanje požara, a ne zbog odbijanja poricanja vjere u fizičko uskrsnuće. Dakle, čak i da su odustali, to ih ne bi spasilo, pa stoga njihova smrt također ne dokazuje ništa, pogotovo jer je takav progon bio toliko rijedak i nepredvidljiv u tom stoljeću. Također ni ne znamo u što su vjerovali – naposljetku, čini se da Stjepan i Jakov fizičko uskrsnuće nisu smatrali bitnom komponentom svog vjerovanja. Nije to ono za što su umrli.

Koliko možemo zaključiti, osim možda u slučaju Jakova, nitko nije ne zna kakva je sudbina bilo kojeg od izvornih očevidaca. Ljudi čak nisu bili jasni oko toga tko su izvorni očevici. Stoljećima kasnije kružile su razne legende o njihovim putovanjima i smrti, ali iz najranijih izvora jasno je da nitko nije sa sigurnošću znao.(21) Značajna je iznimka bila samo: Petrovo mučeništvo. O tome ne čujemo do dvije ili tri generacije nakon događaja, a o njemu se govori samo jednom mjestu: Petrova gnostička djela, koja su mnogi današnji kršćani odbacili kao lažni dokument. Ali čak i ako je ovaj prikaz istinit, on tvrdi da je Petar pogubljen zbog političkog miješanja, a ne zbog svojih uvjerenja. Još važnije, navodi se da je Petar vjerovao da je Isus uskrsnuo kao duh, a ne u tijelu.(22)

Preveo i priredio: J.K.

Na temelju:Why I Don’t Buy the Resurrection Story 
_______________________________

(Kod bilješki smo preveli ono što smo smatrali bitnijim, a većina je prenesena na Engleskom jeziku. Negdje smo ostavili oboje.)

[1] For the Vita Genofevae see the translation of the earliest mss. (“Text A”) in Sainted Women of the Dark Ages by Jo Ann McNamara and John Halborg, 1992, pp. 17 ff. Their introduction gives background and further sources. See also The Oxford Dictionary of the Christian Church, 3rd ed., s.v. “Geneviève” for more sources. I only mention a few of the most incredible of her miracles–by section number, cf. monsters: 34; righted ships: 39; exorcisms: 44-47, etc.; calmed storms: 50; oil: 51; water: 19; healings: 20, 32, 36, etc.; blinded thieves: 23, 33, etc.

[2] Hume, An Enquiry Concerning Human Understanding (1777), Chapter 10. See the edition of this chapter and notes in In Defense of Miracles, as well as Antony Flew’s essay, ibid., “Neo-Humean Arguments About the Miraculous,” all with my Review of In Defense of Miracles.

[3] Besides my summary of Metzger on The New Testament Canon, cf. R. Burridge, What are the Gospels? A Comparison with Graeco-Roman Biography (1992); H. Koester, Ancient Christian Gospels: Their History and Development (1990); W. Lane’s New London Commentary on the New Testament (1974); and also Bart Ehrman’s The Orthodox Corruption of Scripture: The Effect of Early Christological Controversies on the Text of the New Testament (1993).

[4] A good summary of extra-biblical mentions of Jesus is Robert Van Voorst, Jesus Outside the New Testament: an Introduction to the Ancient Evidence (2000). However, compare my treatment of Thallus with his. He outright omits mention of Phlegon, probably because we have no reliable quotations.

[5] Douglas Geivett, “The Evidential Value of Miracles,” In Defense of Miracles (1997), pp. 186, 185, etc. He is not alone: hundreds like him have made similar claims, cf. Josh McDowell’s The New Evidence That Demands a Verdict (1999), esp. § 9.5A & 9.8A for some examples. I refute Geivett at length in my Review of In Defense of Miracles.

[6] ] Prvi kršćani koji su pokazali želju za primjenom kritičkih metoda kritičke u provjeri povijesnih činjenica su Klement Aleksandrijski, Origen i Sekst Julije Afrički. Svi oni djelovali početkom 3. stoljeća. Africanus je prvi poznati kršćanski kronolog, ali ne baš povjesničar u pravom smislu nekoga tko je pokušao razviti kritičku analizu onoga što se dogodilo sa zanimanjem za relevantne uzročno-posljedične veze, a vrlo je malo njegovih djela preživjelo. U pravom je smislu prvi kršćanski povjesničar bio Euzebije, no on je notorno nepouzdan. U stvari, nijedan se povjerljivi kršćanski povjesničar nije pojavio prije ranog modernog razdoblja. 

On Eusebius in particular, cf. D.S. Hadrill, Eusebius of Caesarea (1960); R.M. Grant, Eusebius as Church Historian (1980). On the others, see entries in the The Oxford Dictionary of the Christian Church, 3rd ed.

[7] Dvije točke trebaju pojašnjenje. Prvo, “pristranost” sama po sebi nikada nije dovoljan razlog za odbacivanje bilo koje tvrdnje. Umjesto toga, pristranost može poslužiti kao potporni razlog za sumnju kada već imamo druge razloge da budemo sumnjičavi, jer pristranost, ako je vidljiva, nudi objašnjenje zašto bi autor svjesno ili nesvjesno stvorio tvrdnju ili nekritički prenio neistiniti detalj. No premda pristranost to objašnjava, čineći druge skeptične razloge jačima, to ne podrazumijeva odbacivanje. Zapravo, pristranost se može koristiti za dokazivanje istinitosti tvrdnje, npr. ako je autor pristran prema nekoj stvari, ali to ipak prijavljuje. Međutim, ne optužujem Evanđelja samo za njihovu očitu pristranost, već u nekim slučajevima za otvoreno navedenu propagandističku misiju, što je nešto mnogo više zastrašujuće od puke pristranosti: neki izvori posebno navode da su njihove verzije događaja napisane da bi se preobratilo narod. Već to ih podiže na potpuno novu razinu sumnjičavosti. Usp. npr. Ivan 20, 31; Marko 16, 16; . Korinćanima 15, 1-2; Galaćanima 1, 1-9.

Također su sumnjive ponavljane izjave o poštenju, bez drugih objašnjenja zašto treba vjerovati u tvrdnje. To je nešto što će vjerojatnije učiniti lažljivci nego iskreni ljudi. Kad autor iskreno želi reći da je tvrdnja istinita, obično će dodati razloge zašto je takvo inzistiranje prikladno (“Znam da je to istina jer sam to i sam vidio” – najjednostavniji je primjer). Ali kad inzistiranje stoji samo po sebi (“To se dogodilo! Iskreno!”) s pravom smo oprezni u vezi onoga što autor kaže. Usp. npr. Ivan 21, 24; Galaćanima 1, 20, itd. 

Ali čak ni to nije dovoljno za odbacivanje tvrdnji, no potrebni su dodatni razlozi za podršku. Međutim, može se pokrenuti dovoljna sumnja kada se očita pristranost kombinira s potpunim nedostatkom bilo kakve kritičke analize ili istraživanja izvora. Evanđelisti jednostavno pričaju priče i nikada ne pokazuju interes da priznaju postojanje alternativnih verzija bilo kojih događaja, ili bilo kakvu sumnju ili nesigurnost u vezi sa bilo kojim detaljima, ili da identificiraju i raspravljaju o zaslugama bilo kojeg od svojih izvora, niti pokušavaju opravdati svoje izvještaje kritičkom ili znanstvenom analizom. Usporedite to s, na primjer, 8. poglavljem Svetonijeva Života Kaligule i sumnjivost evanđeoskih izvještaja postaje jasna:Life ofCaligula.

[8] Ancient historians on the crossing: Appian, Civil Wars; Cassius Dio, History; Plutarch, Caesar; Suetonius, Divus Iulius. For modern scholarship and material evidence: Ronald Syme, The Roman Revolution (1939); M. Gelzer, Caesar: Politician and Statesman, 6th ed. (1968); L. Kreppie, Colonization and Veteran Settlement in Italy: 47-14 BC (1983); P.A. Brunt, The Fall of the Roman Republic and Related Essays (1988). For more, in response to James Holding’s criticism (in “Julie’s River Run: On Comparing the Rubicon to the Resurrection“), see The Rubicon Analogy.

[9] This was a subject of my Columbia University Master’s Thesis, The Cultural History of the Lunar and Solar Eclipse in the Early Roman Empire (1998). But the general point is carried much further with different examples in my online essay Kooks and Quacks of the Roman Empire. Relevant scholarship is cited in the endnote there.

[10] “On Superstition,” Moralia 168C. Seneca also wrote a work on superstition that does not survive but for a few quotes in book 10 of Augustine’s City of God, and it reveals similar hostility to elite religion from the masses, and the craziness of popular religious opinions.

[11] Most relevant to this fact is Graham Anderson’s Sage, Saint and Sophist: Holy Men and Their Associates in the Early Roman Empire (1994); but consider Paul’s mode of argument in his letter to the Galatians as an example of how assertions of authority mattered more than a presentation and analysis of witnesses and evidence.

[12] Jedina dva primjera poganskih traktata posvećenih razotkrivanju popularnih kultova. Njihov oblik argumenata je takav da nisu provodili povijesne istrage kako bi opovrgli činjenične tvrdnje o neukusnim kultovima, već su protiv njih argumentirali isključivo na etičkim, estetskim i filozofskim osnovama. To je bio uobičajeni način na koji su skeptici odbacivali kultove poput kršćanstva – detaljna istraga nije bila vrijedna njihovog vremena. Primjerice, u prepisci između Plinija i Trajana (Plinije Mlađi, Pisma 10.96-7), ispitivanje nekolicine članova lokalnog kulta u Maloj Aziji navelo je Plinija da zaključi da je kršćanstvo bilo tako “izopačeno praznovjerje” da nije vidio razloga da ga dalje istražuju. Iznimka dokazuje pravilo: mi nemamo stvarnih paralela s onim što je Lucijan radio u svojoj priči Aleksander lažni prorok, a čak je i to bila slučajnost: Lucijan, slučajno oštroumni epikurejac i plodan i nadaren književnik, upravo se dogodio prizor novog poganskog kulta kakav je započinjao. Slična slučajnost natjerala ga je da skeptično piše o Peregrinovoj smrti (obje su dostupne u Lionel Casson’s Selected Satires of Lucian, 1968).

Cf. n. 10 above for the only two examples of pagan tracts devoted to debunking popular cults. Their form of argument is relevant: they did not conduct historical investigations to refute factual claims of distasteful cults, but argued against them solely on ethical, aesthetic, and philosophical grounds. This was the usual way skeptics dismissed cults like Christianity–a detailed investigation wasn’t worth their time. For example, in the correspondence between Pliny and Trajan (Pliny the Younger, Letters 10.96-7), the interrogation of a few local cult members in Asia Minor led Pliny to conclude that Christianity was such a “depraved superstition” that he saw no reason to investigate it further. The exception proves the rule: we have no real parallels for what Lucian did in his story Alexander the False Prophet, and even that was a matter of coincidence: Lucian, by chance a keen-minded Epicurean and prolific and talented writer, just happened upon the scene of a new pagan cult as it was beginning. Similar coincidence drove him to write skeptically on The Death of Peregrinus (both are available in Lionel Casson’s Selected Satires of Lucian, 1968).

[13]Sam Matej bilježi navodni skeptični napad Židva, optužbu da je Isusovo tijelo ukradeno (28, 11-15; usp. 27, 62-6; 28, 4). Ali to se ne pojavljuje ni u jednom židovskom spisu iz prvog stoljeća ili čak kasnije, a kao kršćanska priča sumnjiva je: uključuje izvještavanje o tajnim razgovorima kojima nije mogao biti svjedok niti jedan kršćanin, a Matej ne objašnjava kako je čuo za te događaje . Samo kaže “Ova priča [o krađi] raširena je među Židovima sve do danas.” Ali očito, ne u pisanom obliku. Mnogo je razloga za sumnju u istinitost ovog izvještaja.  

Matthew alone records a supposed skeptical attack of Jews, namely the charge that the body of Jesus had “really” been stolen (28:11-15; cf. 27:62-6; 28:4). But this appears in no Jewish writings, of the first century or even later, and as a Christian story it is suspect: it involves reporting secret conversations that no Christian could have been witness to, and Matthew does not explain how he heard of those events. He only says “This story [of theft] was spread around among Jews until today.” But apparently, not in print. There are many reasons to doubt the veracity of this report: e.g. my analysis of the guarding story in Section VIII of Probability of Survival vs. Miracle, and my papers on theft (see Summary). However, as I note there, an ad hoc charge of theft could well have been an intuitive response to the story when the story adopted an empty tomb motif, whenever that was (in my opinion, probably after the Jewish War concluded in 70 A.D.), and in that respect Matthew may simply be inventing a story to “debunk” a new charge raised by the adoption of a new empty tomb story a generation or two after the religion began (so that what he thinks or claims is “until today” is really just “today”).

[14] Referring to the Vita Genofevae above, as well as material covered in Kooks and Quacks of the Roman Empire, and events related in the Acts of Peter. Also, cf. Section I of the following General Case for Insufficiency.

[15] Cf. Probability of Su Miracle for a parallel argument; and for an elaboration of the methods of history applied to miracle accounts, see my Review of In Defense of Miracles.

[16] The ultimate starting points for those interested in studying the Roswell legend are three books: Kal Korff’s The Roswell UFO Crash: What They Don’t Want You to Know (2000) surveys the real evidence meticulously, proving the legend entirely bogus, while UFO Crash at Roswell: The Genesis of a Modern Myth (1997) by Benson Saler, Charles Ziegler, and Charles Moore, relates the development of the legend itself, and Toby Smith’s Little Gray Men: Roswell and the Rise of a Popular Culture (2000) explains how the legends became so popular. See also Philip J. Klass, The Real Roswell Crashed-Saucer Coverup (1997). In support of the legend, see for example Roswell: Have You Wondered? Understanding the Evidence of UFO’s at the International UFO Museum and Research Center (1999) by the Leacock family, and Kevin Randle’s The Truth About the UFO Crash at Roswell (1999). For a bibliography of skeptical sources on the whole UFO/alien abduction phenomenon, cf. NYASK.

[17] Cf. Section IV of Probability of Survival vs. Miracle for much more on this subject and the relevant verse citations. That Stephen was not a witness but a later convert is implied in Acts 6:1 (where he appears among the disciples who are multiplying in the church and his being a witness is not listed as his qualification). Technically, though, he did not die for “hearsay” since he was supposedly trusting what others said they saw. We just don’t know what that was (since we only have this account as hearsay).

[18] Acts 12:2. Cf. The Oxford Dictionary of the Christian Church, s.v. “James, St, ‘the Great’.”

[19] Josephus, Jewish Antiquities 20.200-1; Hegesippus apud Eusebius, History of the Church 2.23. Cf. The Oxford Dictionary of the Christian Church, s.v. “James, St, ‘the Lord’s brother'” and Jeffery Jay Lowder’s discussion of the Josephus reference in Josh McDowell’s “Evidence” for Jesus: Is It Reliable?.

[20] Tacitus, Annals 15.44. This was written c. 117 A.D.

[21] None of the Apostolic lists match exactly (Mk. 3:14-19; Mt. 10:2-4; Lk. 6:13-16), and all the Gospels name among the witnesses various different people, most of whom are not mentioned by Paul (1 Cor. 15:3ff.). Cf. W. Frend, Martyrdom and Persecution in the Early Church (1965) in the light of more recent work, e.g. D. Wood, ed., Martyrs and Martyrologies (1993) and Robin Lane Fox, Pagans and Christians (1986), pp. 434-50.

[22] Eusebius repeats the same story, attributing it to Hegesippus, but we know now that it derives from the Acts of Peter. For scholarship and modern consensus on Peter, cf. The Oxford Dictionary of the Christian Church, s.v. “Peter, St.”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s