O “Novoj perspektivi na Pavla”

Teološki pokret nazvan “Nova perspektiva na Pavla” nameće neka vrlo važna pitanja tradicionalnom protestantizmu. Nisu li protestantski i evangelikalni kršćani u tumačenju Svetog pisma suviše pod utjecajem protestantske tradicije? Isto kao i katolički i pravoslavni kršćani… No razlika je ta što katolici i pravoslavci svoju tradiciju i autoritet Crkve otvoreno prihvaćaju kao izvor vjere, dok se protestanti zaklinju u geslo “samo Pismo”. Stvari zapravo stoje tako da su protestantima hermeneutički ključ i dogme za tumačenje Svetog pisma gesla “samo vjera” i “samo milost”.


Nadalje, nisu li Luther, Calvin i njihovi sljednici bili suviše pod utjecajem srednjovjekovnih katoličkih zastranjenja i nisu li ih u svome tumačenju učitali u Novi zavjet?


E. P. Sanders je prvi koji je tu “uznemirio duhove” konstatiravši (Pavao i palestinski judaizam, 1977.) da Židovi 1. stoljeća nisu (tvrdnja od koje protestantizam polazi) vjerovali da se spašavaju djelima, već su smatrali da su dionici Božjeg Saveza, a djela Zakona su potrebna da ostanu u tom Savezu. Kada Pavao govori “protiv djela”, on govori protiv tzv. “znački članstva u Savezu”, tj obdržavanja obrednih propisa poput obrezivanja, propisa o prehrani i poštivanja posebnih dana.


Iz ove Sandersove socijalno-povijesne kontekstualizacije tumačenja Svetog pisma na stvarne prilike i shvaćanja Židova Isusovog i Pavlovog vremena nastao je cijeli novi teološki pokret tumačenja pisanja apostola Pavla i cijelog Novog zavjeta, koji je N. T. Wright prvi nazvao “Novom perspektivom na Pavla”. “Stara perspektiva na Pavla” bi bila tradicionalna Luteranska i Reformirana tumačenja Pavlovih riječi.


Protestantski kritičari “novoj perspektivi” zamjeraju da se više oslanja na povijesna istraživanja konteksta nego na ono što piše u Novom zavjetu. Međutim, je li bolje oslanjati na povijesni kontekst Novog zavjeta ili na jednu kršćansku tradiciju koja je nastala više od 1500 godina poslije iz srednjovjekovnog konteksta? I može li se Novi zavjet uopće ispravno razumjeti bez socijalno-povijesne kontekstualizacije?


Unutar samog pokreta postoje znatne razlike u mišljenjima, ali postoje i određene zajedničke točke.


Dakle, “Nova perspektiva na Pavla” smatra da Pavao piše protiv potrebe da kršćanski vjernici iz poganstva nose “značke članstva saveza”, tj. da budu obrezani, da drže propise o hrani i poštuju posebne dane, kako bi pripadali Božjem narodu i bili spašeni. Drugim riječima, Pavao govori protiv potrebe obdržavanja obrednih i identitetskih propisa Tore kao oznaka pripadanja judaizmu.


Protiv samih ljudskih napora i dobrih djela Pavao nije imao ništa protiv. To možemo reći i za samog Isusa koji uvijek govori protiv farizejskih obrednih propisa, a, dapače, zagovara dobra djela učinjena iz srca. Tako nam se bolje uklapaju i Jakovljeve riječi da je “vjera bez djela mrtva” (Jakov 2).


U “staroj perspektivi” Bog milostivo osnažuje pojedinca za vjeru koja vodi spasenju i dobrim djelima, dok u “novoj perspektivi” Bog milostivo osnažuje pojedince za vjeru koja se pokazuje u dobrim djelima, što u konačnici vodi do spasenja (vidjeti pravoslavni učenje o “sinergiji” i “oboženju” ili “teozi”).


“Nova perspektiva” nam donosi i novi pogled na ključne pavlovske pojmove “vjera” i “milost”.


Prema “staroj perspektivi”, Pavao je grčku riječ “pistis” (πίστις, što znači “povjerenje”, “vjerovanje”, “vjera” ili “vjernost”) koristio u značenje vjere u Boga i Krista za spasenje, tj. vjere da će vas vjera u Krista spasiti. Ovo tumačenje se donekle može opravdati Efežanima 2, 8.9: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to nije od vas, Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko pohvalio.”


Međutim, mnoga novija istraživanja grčke riječi “pistis” otkrila su da je njezino primarno i najčešće značenje u 1. stoljeću bila “vjernost”. Ona podrazumijeva i poslušnost kad se radi o odnosu dvije strane koje nisu na istoj razini. Prema tome, izraz vjera u Pavlovim spisima označava potrebu vjernikove vjernosti Bogu, koja podrazumijeva poslušnost, predanost, ljudski napor i dobra djela. “Nova” perspektiva tvrdi da je i Jakov bio zabrinut za one koji su pokušavali svesti vjeru na intelektualni pojam bez ikakve namjere da slijede Boga ili Isusa te da je Pavao uvijek tvrdio da “vjera” značiti potpuno podvrgavanje Bogu.


Slično je i s grčkim pojmom “charis” (xάρις) koji su protestantski autori preveli kao “milost”, a smatraju da se odnosi na ideju spasenja bez ljudskih napora i zasluga. No oni koji proučavaju drevnu grčku kulturu istaknuli su da je “naklonost” bolji prijevod. Prema tome shvaćanju, Bog nam u Isusu Kristu pokazuje “naklonost” i očekuje uzajamnost.


Neki smatraju da Pavao govori o tome kako nam je Bog učinio “uslugu” poslavši Isusa. Bog je preuzeo inicijativu, ali to ne podrazumijeva nedostatak ljudskog napora za spasenje, već zapravo podrazumijeva da kršćani imaju obvezu vratiti uslugu koju im je Bog učinio.


Drugi tvrde da ovo gledište potkopava početnu “naklonost” slanjem Isusa jer, unatoč njegovom životu, smrti i uskrsnuću, kršćani i dalje moraju, kao i prije, zaraditi svoj put do neba. Mnogi zagovornici nove perspektive koji “charis” vide kao “naklonost” ne uče da kršćani zarađuju svoj put do neba izvan Kristove smrti. Opraštanje grijeha Kristovom krvlju još je uvijek potrebno za spasenje. Ali, to opraštanje zahtijeva napor pojedinca (usp. Pavao u Fil. 3, 12-16).


N. T. Wright kaže kako je konačna presuda prema djelima bila je posve jasna za Pavla (kao i za Isusa). Pavao potvrđuje da će Božji konačni sud biti u skladu s cjelinom života koji se vodi. Wright, međutim, ne smatra da dobra djela doprinose nečijem spasenju, već da je konačni sud nešto čemu se možemo radovati kao budućoj potvrdi sadašnje Božje izjave o našoj pravednosti. Drugim riječima, naša su djela rezultat našega spasenja i budući sud će to pokazati.


O ulozi Kristove smrti na križu, razni autori unutar korpusa”nove perspektive” iznose prilično različita mišljenja.


Ne mislim da djelima trebamo ili možemo zaslužiti naše spasenje, niti da milost traži “vraćanje usluge” i u tome se odmičem od “nove perspektive” (ili njezinih aktera koji tako tvrde). Smatram da niti jedan čovjek u ovome životu neće postati potpuno pravedan i bez grijeha, jer ostajemo grešni po prirodi do kraja života. Pojam spasenja niti nije u središtu moje pažnje. Isto tako, ne mislim da je u poslušnosti težište na izvanjskim izvršavanju zapovijedi, već na “stavu srca” i ljudskosti. No “nova perspektiva” s pravom ukazuje na važnost vjernosti i uzajamnosti u odnosu Boga i čovjeka te na potrebu poslušnosti, ljudskog napora i dobrih djela.


Tu je i skretanje pažnje na činjenicu različitih tumačenja Svetog pisma i velikog utjecaja kršćanskih tradicija, pa tako i protestantske.


Čini se da se tvrdnja da Pavlova “djela” prvenstveno označavaju obdržavanje propisa Tore itekako ima smisla (Rim 3, 20; 9, 32; Gal 2, 16; 3, 2.5) i dobro se uklapa u cjelokupnu novozavjetnu teologiju. No mislim da i stav da nikako ne možemo zaslužiti spasenje i da nam je Bog milostiv proizlazi iz Pavlovog pisanja.


Ja bih rekao da prava vjera u Isusa Krista ne znači samo “vjeru da ćemo vjerom u Isusa Krista biti spašeni”, dakle, “vjeru u vjeru”, već težnju da Ga nasljedujemo i činimo djela ljubavi prema Bogu i čovjeku. Postati sličnim Bogu u vrlini smisao je kršćanskog i svačijeg života.

Jasmin Koso, listopad 2021.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s