Sažetak djela Kerigma i mit autora Rudolfa Bultmanna i pet kritičara 1. dio
1. Postavljanje problema
a) Mitski pogled na svijet i mitski događaj otkupljenja
Kozmologija Novog zavjeta u osnovi je mitskog karaktera. Svijet se promatra kao trokatna građevina, sa zemljom u središtu, nebom iznad i podzemljem. Nebo je prebivalište Boga i nebeskih bića – anđela. Podzemlje je pakao, mjesto muke. Čak je i zemlja više od prizora prirodnih, svakodnevnih događaja, trivijalnog kruga i uobičajenih zadataka. To je prizor nadnaravne aktivnosti Boga i njegovih anđela s jedne, te Sotone i njegovih demona s druge strane. Te natprirodne sile interveniraju u tijeku prirode i u svemu što ljudi misle, žele i čine. Čuda nikako nisu rijetka. Čovjek ne kontrolira vlastiti život. Zli duhovi mogu ga nadvladati. Sotona ga može nadahnuti zlim mislima. Alternativno, Bog može nadahnuti njegovu misao i usmjeriti njegove svrhe. Može mu dati nebeske vizije. Može mu dopustiti da čuje njegovu riječ, podršku ili zahtjev. Može mu dati nadnaravnu snagu svoga Duha.
Povijest ne slijedi glatki neprekinuti put; ona se pokreće i kontrolira tim nadnaravnim silama. Ovaj eon Sotona drži u ropstvu, grijehu i smrti (jer “sile” su upravo takve kakve jesu) i on žuri prema svom kraju. Taj će kraj uskoro doći i poprimit će oblik kozmičke katastrofe. Otvorit će ga “nevolje” posljednjeg vremena. Tada će Sudac doći s neba, mrtvi će ustati, dogodit će se posljednji sud, a ljudi će ući u vječni spas ili prokletstvo.
Mitski je pogled na svijet koji Novi zavjet pretpostavlja kada predstavlja događaj otkupljenja koji je predmet njegova propovijedanja. On na jeziku mitologije izjavljuje da su došla “posljednja vremena”. “U punini vremena” Bog je poslao svoga Sina, već od prije postojeće božansko biće, koje se na zemlji pojavljuje kao čovjek (Gal 4, 4; Fil 2, 6 i dalje; 2 Kor 8, 9; Ivan 1, 14, itd.). Umire smrću grešnika (2 Kor 5, 21; Rim 8, 3) na križu i pomiruje grijehe ljudi (Rim 3, 23-26; 4, 25; 8, 3; 2 Kor 5, 14.19; Ivan 1, 29; 1. Ivanova 2, 2 itd.) Njegovo uskrsnuće označava početak kozmičke katastrofe. Smrt, kao posljedica Adamovog grijeha, ukida se (1 Kor 15, 21; Rim 5, 12), a demonske su snage lišene svoje moći (1 Kor 2, 6; Kol 2, 15; Otk 12, 7 itd.). Uskrsli Krist uzvišen je na nebeskoj desnoj strani Prijestolja (Djela 1, 6; 2, 33; Rim. 8, 34 itd.) i učinjen je “Gospodom” i „Kraljem (Fil 2, 9-11; I Kor 15, 25). Ponovo će doći na nebeskim oblacima da dovrši djelo otkupljenja, a uslijedit će uskrsnuće i sud ljudi (1 Kor 15, 23.50 itd.). Grijeh, patnja i smrt bit će tada konačno ukinuti (Otk 21 4, itd.) Sve se to treba dogoditi vrlo brzo. Doista, sveti Pavao misli da će i on sam biti živ da ga vidi. (1 Sol 4, 15; 1 Kor 5, 5; usp. Marko 9, 1).
Svi koji pripadaju Kristovoj Crkvi i pridruženi su Gospodinu krštenjem i euharistijom sigurni su pri uskrsnuću u vezi spasenja (Rimljanima 5, 12; 1 Kor 15, 21, 44b), ako ga ne izgube zbog nedostojnog ponašanja. Kršćanski vjernici već uživaju u prvom dijelu spasenja, jer Duh (Rim 8, 23; 2 Kor 1, 22; 5, 5) djeluje u njima, svjedočeći o njihovom prihvaćanju kao sinova Božjih (Rim 8, 15; Gal 4, 6) i jamči njihovo konačno uskrsnuće (Rim 8, 11).
b) Mitološki pogled na svijet je zastario
Sav taj novozavjetni narativ i kategorije su jezik mitologije, a podrijetlo različitih tema lako se može pratiti u onovremenoj mitologiji židovske apokaliptike i u otkupiteljskim mitovima gnosticizma. U toj je mjeri kerigma nevjerojatna za suvremenog čovjeka, jer je uvjeren da je mitski pogled na svijet zastario. Stoga se moramo pitati hoćemo li, propovijedajući evanđelje, očekivati da naši obraćenici prihvate ne samo evanđeosku poruku, već i mitski pogled na svijet u kojem je postavljena. Ako ne, utjelovljuje li Novi zavjet istinu koja je potpuno neovisna o mitskom okruženju? Ako to uspije, teologija mora preuzeti zadatak uklanjanja kerigme iz njenog mitskog okvira i “demitologiziranja”.
Čovjekovo znanje i ovladavanje svijetom toliko su napredovali znanošću i tehnologijom da više nije moguće ozbiljno se držati novozavjetnog pogleda na svijet – u stvari, nema ga tko držati. Koje značenje, na primjer, možemo pridavati takvim frazama u Vjerovanju kao što su “sišao nad pakao” ili “uzašao na nebo”? Više ne vjerujemo u trokatni svemir koji Vjerovanja uzimaju zdravo za gotovo. Jedini iskren način recitiranja Vjerovanja je uklanjanje mitološkog okvira od istine koju oni sadrže – to jest, pod pretpostavkom da uopće sadrže bilo kakvu istinu, a upravo to je pitanje koje teologija mora postaviti. Nitko tko je dovoljno star da bi razmišljao sam za sebe, ne pretpostavlja da Bog živi na lokalnom nebu. U tradicionalnom smislu te riječi više nema ni raja. Isto se odnosi i na pakao u smislu mitskog podzemlja ispod naših nogu. Tako je i s Kristovim spuštanjem u pakao, kao i Njegovim Uzašašćem na nebo. Ne možemo više tražiti povratak Sina Čovječjega na nebeskim oblacima, niti se nadamo da će ga vjernici dočekati u zraku.
Mitska eshatologija neodrživa je iz prostog razloga što se Kristova paruzija nikada nije odvijala onako kako je Novi zavjet očekivao. Povijesti nije došao kraj te kao što zna i svaki znanstvenik, nastavit će svoj tijek. Čak i ako vjerujemo da će se svijet kakav znamo s vremenom nestati, očekujemo da će kraj poprimi oblik prirodne katastrofe, a ne mitskog događaja kakav Novi zavjet očekuje. A ako objasnimo paruziju u smislu moderne znanstvene teorije, iako nesvjesni , primjenjujemo kritiku na Novi zavjet.
No prirodna znanost i tehnologija nisu jedini izazov s kojim se mora suočiti mitologija Novog zavjeta. Još je ozbiljniji izazov koji predstavlja moderno čovjekovo razumijevanje sebe.
Moderan čovjek je svjestan da snosi isključivu odgovornost za svoje vlastite osjećaje, razmišljanje i volju. Nije, kao što Novi zavjet smatra o njemu, tek žrtva čudne dihotomije koja ga izlaže ometanju moći izvan njega samog. Ako su njegovo vanjsko ponašanje i njegovo unutarnje stanje u savršenom skladu to je nešto što je sam postigao, a ako drugi ljudi misle da je njihovo unutarnje jedinstvo narušeno demonskim ili božanskim uplitanjem, to se naziva šizofrenija.
Iako biologija i psihologija priznaju da je čovjek visoko ovisno biće, to ne znači da je samo tako predan moćima izvan sebe i različitima od sebe. Ako sebe smatra duhom, čovjek ipak zna da je uvjetovan fizičkim, tjelesnim dijelom svoga bića, ali razlikuje svoje pravo ja od njega te zna da je neovisan i odgovoran za svoje ovladavanje prirodom.
U svakom slučaju ono što nam Novi zavjet može reći o “Duhu” i sakramentima krajnje je čudno i nerazumljivo. Biološki čovjek ne može vidjeti kako nadnaravno biće poput Duha može prodrijeti unutar bliske teksture njegovih prirodnih moći i namjestiti se da djeluje unutar njega. Idealist također ne može razumjeti kako Duh koji djeluje poput prirodne sile može dodirnuti njegov um i utjecati na njega. Svjestan vlastite moralne odgovornosti, ne može zamisliti kako krštenje u vodi može prenijeti tajanstveno nešto što je odsad pokretač svih njegovih odluka i postupaka. On ne može shvatiti kako fizička hrana može prenijeti duhovnu snagu te kako nedostojno primanje euharistije može rezultirati fizičkom bolešću i smrću 1 Kor 11, 30). Ne može razumjeti ni kako neko može biti kršten za mrtve (1 Kor 15, 29).
Biblijska doktrina da je smrt kazna zbog grijeha podjednako je neprihvatljiva za naturalizam i idealizam, jer oboje smrt smatraju jednostavnim i nužnim procesom prirode. Za prirodoslovce smrt uopće nije problem, a idealistu je ona problem jer ne proizlazi iz čovjekovog osnovnog duhovnog bića, ona ga zapravo uništava. Idealist je suočen s paradoksom. S jedne strane čovjek je duhovno biće i zbog toga se bitno razlikuje od biljaka i životinja, a s druge strane on je zarobljenik prirode, čije su rođenje, život i smrt jednaki kao u životinje. Smrt mu može predstavljati problem, ali on ne može shvatiti kako to može biti kazna za grijeh. Ljudska bića podliježu smrti čak i prije nego što počine neki grijeh. A pripisati ljudsku smrtnost padu Adama čista je glupost, jer krivnja podrazumijeva osobnu odgovornost, a ideja izvornog grijeha kao naslijeđene infekcije je neetična, iracionalna i apsurdna.
Isti se prigovori odnose na nauk o pomirenju. Kako se krivnja jednog čovjeka može pokriti smrću drugog koji je bezgrešan – ako doista uopće možemo govoriti o čovjeku bez grijeha? Kakve primitivne predodžbe o krivici i pravednosti to podrazumijeva? I koju primitivnu ideju o Bogu? Obrazloženje pojma žrtve općenito može, naravno, baciti malo svjetla na teoriju pomirenja, ali čak i tako, kakva je to primitivna mitologija da bi se božansko Biće trebalo utjeloviti i iskupiti grijehe ljudi kroz svoju vlastitu krv! Ili opet, netko može usvojiti sudsku analogiju i objasniti Kristovu smrt kao transakciju između Boga i čovjeka kojom su ispunjena Božja potraživanja prema čovjeku. Ali to bi grijeh učinilo pravnom stvari, kršenje zapovijedi izvanjski pokrivenim, a sve naše etičke norme bi besmislenim. Štoviše, ako je Krist, koji je umro takvom smrću, preegzistirao kao Sin Božji, što bi smrt mogla značiti za njega? Očito vrlo malo, kad bi znao da će za tri dana opet ustati!
Uskrsnuće Isusovo je za modernoga čovjeka jednako teško prihvatljivo ako znači događaj kojim se oslobađa živa natprirodna snaga koja se od sada može prisvojiti kroz sakramente. Biologu je takav jezik besmislen, jer smrt uopće ne smatra problemom. Idealist se ne bi usprotivio ideji o životu imunu na smrt, ali ne bi mogao vjerovati da takav život postaje dostupan oživljavanjem mrtve osobe. Ako je to način na koji Bog čovjeku daje život, njegovo je djelovanje neraskidivo uključeno u čudo prirode. To mu se čini neshvatljivim, jer Boga može vidjeti na djelu samo u stvarnosti svog osobnog života i u svojoj preobrazbi. Ali, osim vjerodostojnosti takvog čuda, on ne može shvatiti kako takav događaj može biti Božji čin ili kako može utjecati na njegov vlastiti život.
Gnostički utjecaj sugerira da ovaj Krist, koji je umro i uskrsnuo, nije bio puko ljudsko biće, već Bogočovjek. Njegova smrt i uskrsnuće nisu bile izolirane činjenice koje su se odnosile samo na njega, već kozmički događaj u koji smo svi uključeni. Samo uz napor moderan čovjek može sebe vratiti u takvu intelektualnu atmosferu, pa čak i onda on to nikada ne bi mogao sam prihvatiti, jer čovjekovo biće smatra u bitnome prirodnim, a iskupljenje kao prirodan proces. A što se tiče Kristove preegzistencije, s njegovim ljudskim tijelom u nebeskom kraljevstvu svjetlosti i odijevanjem ljudske ličnosti u nebeske ogrtače i duhovno tijelo – sve to nije samo iracionalno već i potpuno besmisleno. Zašto bi spasenje trebalo poprimiti upravo ovaj oblik? Zašto bi ovo trebalo biti ispunjenje ljudskog života i ostvarenje čovjekovog istinskog bića?
2. Zadatak pred nama
a) Ne odabir ili oduzimanje
Znači li ova drastična kritika novozavjetne mitologije potpuno uklanjanje kerigme?
Kako god bilo, ne možemo spasiti kerigmu odabirom nekih njenih značajki i oduzimanjem drugih te tako smanjiti količinu mitologije u njoj. Mitski pogled na svijet mora biti prihvaćen ili odbijen u cjelini.
Ako se želi sačuvati istina novozavjetnog navještaja, jedini način je da ga se demitologizira. No naš motiv pri tome ne smije biti da Novi zavjet bude relevantan za suvremeni svijet pod svaku cijenu. Pitanje je samo da li se novozavjetna poruka sastoji isključivo od mitologije, ili zapravo zahtijeva uklanjanje mita da bi bila shvaćena onako kako treba biti. Ovo pitanje nam nameće s dvije strane. Prvo je priroda mita općenito, a onda je tu i sam Novi zavjet.
Nastavit će se...
Opširnije pročitajte na: https://www.religion-online.org/book-chapter/the-mythological-element-in-the-message-of-the-new-testament-and-the-problem-of-its-re-interpretation-part-i/
Preveo, sažeo i priredio: J. K.
Sacramentalis et theologicas 