O Božjoj svemoći, zlu, nesreći, bolestima i Sotoni ili đavlu

Izvor fotografije: https://svs.gsfc.nasa.gov/30116

Što točno znači doktrina Božje svemoći? Znači li ona da Bog može doslovce baš sve? Ne znači.

Krenuvši djelovati u nekom smjeru ili nekim putem, On neće iznenada promijeniti smjer, postupiti nelogično, kontradiktorno, neprincipijelno i nepouzdano, biti nevjeran, te time negirati sebe i svoje djelo.(1)

Bog je ograničen i vlastitim karakterom. On je dobar, istinit i pravedan, te nikada neće učiniti nešto zlo, lažno i nepravedno.(2) Mada je iznad njih, Bog se donekle ograničio vlastitim moralnim zakonima, te ne može griješiti. Tako Isus kao utjelovljeni bogočovjek nije počinio grijeha.(3)

Bog se djelomično ograničava i prirodnim fizikalnim zakonitostima koje je ustanovio.(4) Iako postoji presedan čuda, jednom kada ih je ustanovio i pokrenuo Bog poštuje prirodne zakone i fizikalne principe, te djeluje posredstvom njih.

Božjim samoograničavanjem možemo donekle objasniti i pitanja zločina, nesreće i bolesti. Ako je Bog sam sebe ograničio relativnom slobodom odlučivanja bića stvorenih na Njegovu sliku (Postanak 1, 26), to jest ljudi, onda uvijek postoji rizik da stvari krenu ukrivo, da se Njegova stvorenja odluče za grijeh i zlo.(5)

Tako je prisustvo zla na ovome svijetu neizbježna cijena slobode izbora i odgovornosti. Bog nije tvorac zla već ga dopušta, ugrađuje u svoje planove i okreće na dobro. Ljudi svojim pogreškama ili ponašanjem mogu uzrokovati i brojne nesreće, pa i bolesti. Grijeh i zlo žaloste i ljute Boga. Od njihovih posljedica pate i ljudi prema kojima su usmjereni i oni koji ih počine.

Prirodne katastrofe poput potresa, požara, poplava, plimnih valova ili udara svemirskih tijela, kao i razne druge nesreće, generalno se događaju uslijed prirodnih zakonitosti i uzročno posljedičnih veza. Bog ovdje djeluje neizravno putem “drugotnih uzroka” prirodnih i fizikalnih zakonitosti, te nije direktni upravljač, inicijator ili uzrok stradanja.

Biblija nam daje zaključiti da je Bog Gospodar života i smrti, te da je svima odredio granice postojanja.(6) No On ni to uglavnom ne kontrolira na neki direktan način. Bolesti i starenje dio su prirodnog procesa i splet unutarnjih tjelesnih i vanjskih uzroka. Ovime nipošto ne negiram Božju providnost, važnost molitve i nadu u uslišanje.

Izvor fotografije: https://www.christianity.com

Biblija nam govori i o tome da su smrt i nesreća uzrokovani presedanom počinjenja grijeha koji je poremetio duhovnu ravnotežu i promijenio prirodni poredak. Prema Bibliji, Bog je ograničio čovjekov životni vijek, okruženje je postalo neprijateljsko, a život borba.(7) Stoga izostanak smrti i patnje ostaje eshatološki ideal i nada.

Ako Bog ne bi poštivao ljudsku slobodu i odgovornost (Psalam 8, 5-6 i drugdje), kao i prirodne i fizikalne zakone koje je ustanovio onda bi ovaj svijet bio izručen fatalizmu, a naši životi iluzija jedne marionete. Cijena slobode, odgovornosti i neprogramiranog života nažalost su i prisustvo grijeha, neizvjesnosti, te mogućnost patnje i nesreće.

O Sotoni ili đavlu

Sotona ili đavao u kršćanskoj je teologiji predstavljen kao “pali anđeo”, izuzetno moćno nadnaravno biće, onaj koji se nadmeće i bori s Bogom u ratu za ljudske duše, u gotovo pa dualističkom viđenju.

No nije bilo tako od početka. U ranim starozavjetnim spisima pojam Satan (ha satan) označava općeniti naziv bića, a ne osobno ime konkretnog bića. Taj naziv označava biće koje se protivi ili opstruira, optužitelja ili protivnika. U Knjizi o Jobu se radi o biću koje testira i progoni vjernike pred Bogom. Radilo se o biću s osobnim karakteristikama ili pak apstraktnoj pojavi, satan je u ranijim hebrejskim spisima uvijek podređen Bogu i njegovoj volji.(8)

U intertestamentalnom periodu, odnosno tijekom babilonskog sužanjstva pogled na Sotonu se pod utjecajem drugih (dualističkih) religija mijenja(9). Tako on dobiva mnogo osobnije i moćnije lice kao ljuti Božji protivnik.

Takva slika đavla (grč. Diablos: lažljivac, zbunitelj, klevetnik, tužilac) ima velik utjecaj, te se dalje razvija u novozavjetnom periodu gdje dobiva još moćniji ulogu (mada su dijelom prisutne i ranohebrejske slike). Pa čak i kao “vladar ovoga svijeta”, u skladu s egzistencijalnim iskustvom ranih kršćana. Konačna slika Sotone ili Zloga kao moćnog Božjeg protivnika dolazi iz Knjige Otkrivanja. Ta slika će dalje rasti u učenju crkvenih otaca i srednjem vijeku, kada će fikcija i ono što Biblija doista piše o Sotoni biti sve više izmiješani.

Mada se kod fundamentalističkih karizmatskih i pentekostnih denominacija i dalje promiču slike rata koji bjesni između Bog i Sotone, u modernom vremenu se uglavnom vraćamo bliže ranohebrejskom poimanju Satana. Sotona postaje usporediv s tamnim dijelovima ljudskog jastva. Tako on više nije neovisno biće izvan jastva, već ružni i zli predio u sjenovitim zakucima naše psihe. Time se Satan vraća u prvobitnu ograničenost i inferiornost u odnosu na Boga.

Ponekad je lakše pokušati pobjeći od vlastite odgovornosti za zlo u svijetu pripisujući ga nekom nadnaravnom biću izvan sebe. No odgovornosti za problem zla i nesreće se prije svega nalazi u nutrini i djelovanju svih nas.

U svakom slučaju, ako je načelo dobra u ovome svijetu oličeno u Bogu i anđelima, onda je načelo zla oličeno u đavlu i demonima. Ne treba bježati od činjenice da postoji mnogo zla na ovome svijetu i da ga neki čak štuju. Kada je đavao u pitanju, ljudi imaju tendenciju ili da odbacuju postojanje takvog entiteta ili da mu pripisuju više nego što je zaslužio. Problem zla se ne smije podcjenjivati ni zanemarivati, ali ga se pogotovo ne smije precjenjivati i time mu davati prostora. Stoga zlo i njegovo oličenje ne valja stavljati ni približno u istu ravan s dobrom i Bogom.

Treba dakle uzeti u obzir da postoji zlo na svijetu, ali se još više valja usredotočiti na dobro – Boga, Isusa Krista i Božjeg Duha koji nas potiče u pozitivnom djelovanju na izgradnji boljeg svijeta.

Jasmin Koso, veljača 2018.

———————————-

(1) Malahija 3, 6; Hebrejima 6. 17-19; 10, 23 i drugdje.

(2) Matej 19, 17; Jakov 1, 17; 1 Petrova 2, 3; 1 Ivanova 3, 7; 5, 20 i drugdje.

(3) Izaija 53, 9; Hebrejima 4, 15; 1 Petrova 1, 19 i drugdje.

(4) Psalam 74, 16-17; Izr 8, 29 i drugdje.

(5) Jakov 4, 1-3; Otkrivenje 22, 11 i drugdje.

(6) Djela 17, 26 i drugdje.

(7) Postanak 3, 16-19; 3, 22; 6, 3; Izaija 53, 3 i drugdje.

(8) Job 1, 6-9; 2, 1-7.

(9) Ahriman ili Angra Mainyu u Zoroastrizmu, Azazel u Knjizi Henokovoj.

Za daljenje čitanje o Sotoni: