Odaziv Božjem pozivu

Jona 3, 1-5.10

Ps 65

1Kor 7, 29-31

Mk 1, 14-20

Isus je propovijedao Evanđelje. Što je to Isus zapravo propovijedao? Isus je zapravo rekao: Mojim dolaskom započelo je okončanje vlasti grijeha i zla, te približilo vrijeme potpune Božje vladavine. Siromašni, žalosni, potlačeni i maleni, imate nadu!! A što Bog kroz Isusa traži od ljudi? Da se obrate i vjeruju tom Evanđelju. Što to znači obratiti se? Pokajati se, raskrstiti sa starim grešnim i ispraznim načinom života, te okrenuti ka Bogu. Sve što radimo raditi imajući Boga pred očima. Vjerovati da s Isusom Kristom sigurno dolazi Božje Kraljevstvo mira i pravednosti.

Kroz događaje u Ninivi vidimo da je Bog vjeran svome milosrdnom karakteru i obećanjima. On jamči svoju milost i oproštenje svagdje gdje propovjedanje Evanđelja naiđe na odaziv, svagdje gdje se ljudi pokaju i okrenu ka Bogu. Jona je najprije pokušao izbjeći Božjem pozivu da odnese poruku Ninivljanima, a na kraju se i ljutio na Boga jer se odlučio smilovati Ninivljanima. Prvo, kroz priču o Joni vidimo da se ne može izbjeći Božjem pozivu i da se nema kud pobjeći od Boga. Što Bog naumi to i izvrši. Jona je i u svojoj nevolji i negativnom raspoloženju usred oluje bio svjedok mornarima na brodu da daju slavu jedinome Bogu. Jona se ljutio na Boga jer su Židovi bili skloni ljubomorno čuvati svoj status Božjeg naroda. Nisu baš rado širili Božju riječ drugim narodima, niti željeli da Bog i drugim narodima bude milostiv. Međutim, spremnost Ninivljana na pokajanje u očitom je kontrastu s nepokajanim srcima Izraelaca. (Mt 12, 39-41).

Tako i među kršćanima možemo naići na tu uznositost (da na jedan suptilni način drugima negiraju pravo da uđu). Mislimo da smo nešto, a zapravo pokazujemo nedostatak ljubavi, uskogrudnost, tvrdoću i nepokajanost srca. Ako netko vjeruje na malo drugačiji način biti će nam puno važnije da dokažemo kako on nije zaslužio Božje oproštenje, umjesto da molimo da se Bog smiluje i nama i njemu. Ima onih kojima kao da bi bilo krivo kad bi spoznali da se Bog smilovao i onima koji su drugačiji od njih.

Šimun (Petar) i Andrija, te Jakov i Ivan nisu bili neki savršeni super duhovni heroji. Bili su ljudi kao i mi, i baš zato nam mogu biti uzori u vjeri. I oni su bili grešnici kojima je prije svega trebalo pokajanje i Božje oproštenje. Sudeći po svjedočanstvima iz drugih Evanđelja, Isus ih je vjerojatno pozivao i više puta. Božji poziv ne dolazi po zaslugama, Jona je imao mnogo slabosti i apostoli su imali svojih slabosti. Trebali su rasti i sazrijevati u vjeri. No važno je da su se unatoč svim teškoćama, posrtajima i padovima odazvali, slijedili Isusa i ostali uz njega do kraja. I jedno i drugo vrijedi i u našim životima. Padova, posrtanja i grijeha ima i uvijek će biti. Ali isto tako, trebamo do kraja insistirati na svetosti, ljubavi i dobru, da slijedimo Isusa do kraja.

Pavao nije bio protivnik braka, niti protiv toga da umjereno i razborito uživamo u ovome životu. On je bio protivnik toga da nam se srca previše vežu za ovaj svijet. Kao prvo, Pavao progovara iz konteksta progona i nevolja u kojima su se kršćani nalazili. No Pavao ima riječ i za nas danas jer svi mi se nalazimo u svojevrsnoj nevolji, Kraljevstvo Božje dolazi ali još nije prisutno u punini, živimo u palom svijetu. Bog je sve stvorio dobro i rekao je da nije dobro da čovjek bude sam. Bog nam je dao da slobodno uživamo u njegovim davanjima, da upravljamo njegovim stvorenjem. No mi živimo u svijetu u kojem je grijeh još uvijek prisutan, a prepoznajemo i brojne vlastite slabosti i sklonost grijehu. I zato Pavao govori o važnosti toga da zadržimo fokus prvenstveno na Kristu, da sve što radimo radimo s Bogom pred očima. Zato da nam stvari ovog svijeta i Božje davanje ne postane važnije od samoga Boga. Da se ne navežemo na ovaj život, više nego na nadu Božjeg Kraljevstva.

Brak sam po sebi ne rješava sve naše probleme, niti sama činjenica da smo u braku ne jamči da će dvoje ljudi ostati zajedno. Ono što čuva ljude zajedno jest predanost prvenstveno Kristu i njegovoj riječi, te predanost dvoje ljudi jednog drugome. I ono što kršćanina čini istinski uspješnim u ovome svijetu, da ostavi dobar trag, također je predanost Kristu, ljubav Božja, vizija mira, dobra i pravednosti u Kraljevstvu Božjem.

J. K.,

siječanj 2012.