Duh koji oživljava

5. nedjelja Korizme, godina A

Molitva dana

Svemogući Bože, samo ti možeš smiriti nepokorne želje i

sklonosti grešnika. Daj svome narodu milost da ljubi što ti

zapovijedaš i želi što ti obećavaš, da u nestalnosti ovoga svijeta

naša srca mogu biti ucijepljena ondje gdje su prave

radosti,

po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji je u svemu bio

kušan kao i mi, ali nije grijeha učinio; čijom milošću i mi

možemo pobijediti svako zlo, i živjeti ne više sebi već njemu,

koji je umro za nas i ponovo ustao.Amen.

Ps 130; Ezk 37, 1-14; Rim 8, 6-11; Iv 11, 1-45

U našoj kulturi se sve češće govori o duhovnosti. To je postao vrlo popularan izraz u današnjem društvu. No može li itko točno objasniti što je to? Što to znači? Da bi bilo duhovnosti potreban je valjda i nekakav Duh. No može li itko opisati i objasniti Duha? Duh ne može biti nešto vidljivo, opipljivo i uhvatljivo. No ima ljudi koji se upravo tako ponašaju, kao da ga mogu uhvatiti i podvrći nekakvom izučavanju, tehnikama i disciplinama. No istinskog Duha nemoguće je podvrći našoj ljudskoj logici. To ne znači da je djelovanje Duha nerazumno, već da nadilazi našu ljudsku logiku i mogućnost spoznaje. U Bibliji Duh je opisan izrazima poput hebrejskog Ruah ili grčkog Pneuma, što znači vjetar ili zrak. Kao što Isus kaže u priči o Nikodemu koju smo nedavno čitali:

“Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.”

Vjetar ne možemo vidjeti, no možemo vidjeti njegove učinke… Možemo promatrati pahulje snijega na vjetru kako lepršaju u svim smjerovima, no njihovo kretanje ne možemo podvrći našoj logici. Izrazi Duh Sveti, Duh Kristov ili jednostavno Duh su istoznačnici i označavaju treću Božansku osobu Trojstva, u slavi i moći jednaku Ocu i Sinu, a nama ljudima najneshvatljiviju. O Bogu možemo saznati i shvatiti samo onoliko koliko nam je on objavio, odnosno koliko nam je u svojoj Riječi želio otkriti. Duha ne možemo vidjeti i uhvatiti, pa ipak, Duh svima daje život i bez Duha nema života.

Tako, Božji Duh kadar je oživljavati one koji su bili mrtvi. U današnjem čitanju iz Starog zavjeta možemo si predočiti sliku kako Duh poput vjetra šušti među suhim kostima, prikuplja ih i podiže u život. Međutim, koliko je veliko čudo da Bog u život ponovno podiže one koji su bili fizički mrtvi, još je veće čudo kada Bog ulivši u njih svoga Duha oživi one koji su bili duhovno mrtvi. Božja riječ nam kaže da su oni koje Duh Božji ne oživi zapravo mrtvi. Doduše, oni su fizički živi, no duhovno su mrtvi-nesposobni za istinsku spoznaju i odnos s Bogom. Bez Duha, bilo kakva “duhovnost” u najboljem slučaju je ljudska mudrost i tehnika samopomoći. Ponavljam, Božji način gledanja na stvari bitno se razlikuje od naše ljudske percepcije i shvaćanja… To znači da ako nam se ovakav prikaz našeg stanja čini suviše rigoroznim, onda moramo biti svjesni da iz Božje perspektive situacija izgleda bitno drugačije nego što se to nama čini. Bez Duha Božjeg, tijelo-ljudska grešna narav i pobude koje vladaju nad njima- neminovno teži ka smrti, odnosno vječnoj odvojenosti od Boga. Bez Boga, mi neminovno srljamo u propast. To je zato jer je težnja tijela protivna Bogu, ne podvrgava se Božjem zakonu, a niti ne može. S druge strane, težnja Duha je život i mir. Kada Bog ulije svoga Duha u “suhe kosti”, one su tada sposobne čuti Gospodnju riječ i oživljavaju. Apostol Pavao poručuje da su oni koji vjeruju u Krista duhovno živi, oni više nisu “u tijelu” koje teži ka grijehu i smrti, već “u Duhu” i teže ka životu i miru.U onima koji istinski vjeruju u Isusa Krista prebiva Kristov Duh i zbog toga su sposobni živjeti istinski duhovno. I dalje smo u stanju sagriješiti, udovoljavati željama našeg tijela (ostacima naše grešne naravi), no naš duh je živ, oživljen je Duhom Svetim, i svakim danom sve jači i jači.

U današnjem Evanđelju čitali smo kako Isus podiže svoga prijatelja Lazara iz groba, izvodi ga mračne pećine. I opet, stvari se ne odvijaju onako bismo mi, zajedno s onima koji su nazočili ovom događaju očekivali. Božje djelovanje izmiče našoj ljudskoj logici i sposobnosti shvaćanja. Apostoli prigovaraju, zašto se sad moramo vratiti u Judeju kad smo tamo u opasnosti? A Isus im poručuje da je on svijetlost ovoga svijeta. Dokle god koračaju s njim ne može im se ništa loše dogoditi. Zatim, Lazarove sestre i nazočni se pitaju zašto Isus nije došao na vrijeme? Zašto nije izliječio Lazara dok je još bio živ? Zašto je dopustio da Lazar umre? U njihov mentalni sklop (kao i naš) ne ulazi mogućnost da bi netko tko je već mrtav mogao ponovno oživjeti. Smrt je u našoj percepciji nešto definitivno, ona suvereno vlada i u konačnici odnosi pobjedu nad životom. Međutim, Isus nam pokazuje da nije tako, smrt nije ta koja ima zadnju riječ. Bog je taj koji ima zadnju riječ! U njegovoj su vlasti život i smrt! Sličnu situaciju možemo vidjeti u očekivanjima Izraelaca od Isusa…. U njihova očekivanja jednostavno nije ulazila mogućnost da bi židovski mesija dopustio da bude mučen i ubijen. Oni nisu računali s uskrsnućem-pobjedom nad smrću, u kojem je sadržana najveća nada kršćanskog života. No vratimo se na priču… Isus im zapovijeda da otvore grob… Tijelo već zaudara, prekasno je-prigovaraju oni… Kako da sada otvaramo grob? Međutim, kroz Lazara se doslovce ispunjavaju one proročke Ezekielove riječi:

“Spoznat ćete, da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vaše, i vas, narode moj, izvedem iz grobova vaših…”

Čuda koja je Isus činio znakovi su koji svjedoče za Isusa i njegovu službu. Isus to čini “na slavu Božju, da se proslavi Sin Božji”, da se očituje kako njegova snaga dolazi od Boga, da kroz njega snažno djeluje Duh Božji. Jer samo po Duhu Božjem moguće je nekoga oživjeti. Kao što je u prošlotjednom čitanju izliječeni slijepac rekao:

“Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao učiniti ništa”.

U trenutku kada je njezin voljeni brat ležao mrtav u grobu, Marti se istina o uskrsnuću mrtvih u posljednji dan možda činila kao nešto daleko i apstraktno. Tako se i nama istine o spasenju, vječnosti i uskrsnuću ponekad mogu činiti dalekim i apstraktnim. Ponekad naš pogled bude usmjeren suviše nisko prema zemlji. Suviše nisko da bi vidjeli otvoreno nebo koje nam se pruža. Nama ljudima potrebni su vidljivi i opipljivi znaci Božjeg djelovanja. Teško nam je potpuno se osloniti samo na Božja obećanja koja se odnose na ono nevidljivo. Isus je bio ganut vidjevši bol i tugu okupljenih, te je Marti i Mariji darovao život voljenoga brata. Međutim, iza ovog čudesnog znaka nalazi se mnogo veće čudo koje Isus želi darovati ljudima. Lazar je fizički oživio, no nakon što je proveo svoj životni vijek ponovno je umro i vratio se u grob. No ono što nam Isus zapravo želi darovati tiče se naše vječnosti jer naše postojanje ne završava fizičkom smrću. Postoji punina života koja nadilazi prosto biološko egzistiranje.

”Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.”

-”Vjeruješ li ovo?”-to je pitanje koje Isus ima za Martu i za sve nas… Vjeruješ li da Ja Jesam, da Ja u svojoj ruci držim ključeve smrti i podzemlja? Vjeruješ li da ti ja darujem puninu, vječni život, te da ću uskrisiti i tvoje smrtno tijelo? Ove Isusove riječi spadaju u najznačajnije stihove u Bibliji. Dobro ih je zapamtiti, primiti u srce i dušu i prisjetiti u trenutku kad smo puni tjeskobe i nemira.

Svi mi boravimo u grobovima, u svojim pećinama i tamnim predjelima, sve dok nas Gospod po svojoj riječi ne pozove van na svijetlo i po svome Duhu ne oživi. Svi mi ponekad klonemo, budemo umorni i tužni. No Duh Božji u stanju je pomaknuti i najteži grobni kamen, izvesti nas iz najdubljeg mraka. Gospod čuje vapaje svoga naroda. Oni po Kristu mogu slobodno u molitvi pristupiti njegovu prijestolju. On oživljava one čije je srce klonulo, krijepi umorne i podiže one čija je nada potonula. On daje novo srce i novu nadu, drugačiju-vječnu perspektivu na život.Vječni Božji Sin Isus Krist odnio je pobjedu nad grijehom i smrti, te uskrsnuo. Smrt ga nije mogla zadržati.Gospod je milosrdan i obilno je u njega otkupljenje. Svojom krvlju Isus Krist otkupio je Božji narod od svih grijeha njegovih. I poput Krista, i mi ćemo uskrsnuti u posljednji dan, i bit će veliko mnoštvo, što ga nitko ne može izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, i puka i jezika, i svi zajedno slaviti ćemo Jaganjca Božjeg-našeg Gospodina i Spasitelja! ( Otk 7, 9). On će prebivati među nama, mi ćemo biti narod njegov, a on naš Bog. Neće biti smrti, niti grijeha, niti tuge, ni jauka, ni boli, niti bilo kakva prokletstva! (Otk 21, 3-4; 22, 3). U mislima mi odzvanjaju Isusove riječi: ”Vjeruješ li ovo?”

J. K., travanj 2011.