Kada kažem da sam protestant ljudi me često pitaju: “U čemu je razlika između protestanata i katolika?” Neki se pitaju čak i to jesu li protestanti kršćani ili vjeruju li u Isusa. Odgovor je, da, mi smo kršćani, i da, mi iznad svega vjerujemo baš u Isusa!
Moj dobar prijatelj to objašnjava tako što ta dva pravca u kršćanstvu uspoređuje s dva tornja na zagrebačkoj katedrali. Jedan od njih još uvijek je okružen građevinskim skelama, i dalje je u rekonstrukciji… Taj toranj možemo usporediti s protestantizmom. Moto protestantizma jest da se Crkva uvijek ponovno reformira u skladu sa Svetim pismom. Dvorana, odnosno postolje tim dvama tornjevima, jest naš zajednički i isti temelj.
Treba naglasiti da ovdje pod izrazom protestanti prvenstveno mislim na tradicije povijesno proizašle iz same reformacije (Evangeličku/Luteransku, Reformiranu/Prezbiterijansku i Anglikansku/Episkopalnu). Dok partikularne crkve, proizišle iz ovih tradicija, smatram uistinu protestantskima (i kršćanskima) u mjeri u kojoj nastoje očuvati vjernost apostolskom nauku sadržanom u Svetom pismu, te načelima i vjeroispovijestima reformacije. Pod pojmom protestanti nipošto ne mislim na pojedine sljedbe i kultove kojima se taj naziv ponekad pripisuje.
Vrhovni autoritet Svetog pisma
Vrhovni autoritet za Crkve reformacije jest Sveto pismo za koje one smatraju da je nepogrešiva i nezabludiva Božja riječ. Sveto pismo je iznad svake druge predaje, kontrolni i korektivni faktor koji ispravlja doktrinu i praksu Crkve. Sve što je protivno nauku Svetog pisma, odnosno što se ne može opravdati jasnim i ispravnim tumačenjem Pisma treba odbaciti. Sveto pismo također sadrži sve ono što je potrebno za spasenje i praktičan vjernički život pojedinca.
To ne znači da protestanti potpuno odbacuju crkvenu predaju (tradiciju). Ona je dragocjena pomoć u tumačenju Pisma i praksi Crkve. Suglasnost u tumačenju pojedinih dijelova Pisma od strane mnogih svetih i umnih ljudi u povijesti razotkriva samovoljne i krive interpetacije, te svjedoči o pravovjerju. Svatko ima pravo slobodno čitati i tumačiti Sveto pismo, ali ne proizvoljno i kako god želi, niti svako tumačenje jednako vrijedi i ima jednak autoritet u Crkvi. Također i kotinuitet u razvoju liturgije i crkvenosti kroz povijest uči nas dobroj i ispravnoj praksi. U našem razmatranju doktrinarnih istina i ispravne crkvene prakse ne moramo uvijek polaziti od ništice jer na raspolaganju imamo veliku baštinu Crkve.
No protestanti ne dijele mišljenje rimske crkve o jednakom autoritetu Svetog pisma i Predaje (u vidu službenog učenja crkvenog učiteljstva). Ne možemo prihvatiti ona učenja koja se nikako ne mogu pronaći u Svetom pismu (ili su čak u očiglednoj suprotnosti), već ih treba prihvatiti isključivo kroz Predaju i autoritet učiteljstva.
Sigurnost spasenja – samo u Kristu i samo milošću Božjom po vjeri
Nadalje, protestanti smatraju da vjernik može steći potpunu sigurnost spasenja1, za razliku od katoličke strane koje smatra da za života nikada ne možemo sa sigurnošću znati našu vječnu sudbinu. Ta sigurnost za protestante dolazi od pouzdanja i oslanjanja isključivo na Kristovo otkupiteljsko djelo na križu ( a ne na svoja djela i pravednost), koje nas jedino i potpuno opravdava.2 Jer je takva vjera, prema svjedočanstvu Svetog pisma, jedina spasonosna vjera. (Rimo)Katolici pak na takvu sigurnost vjere gledaju čak kao na čin umišljenosti, a za protestante je to zapravo čin poniznosti jer to znači da vjerujemo brojnim svjedočanstvima Svetog pisma.
U Svetom pismu se nalaze brojni navodi koji govore o savršenoj dostatnosti Kristova otkupiteljskog djela, te o opravdanju koje jednom i zauvijek primamo jednostavnim i iskrenim činom pokajanja i vjere u Isusa Krista. Takva opravdavajuća vjera jest milostivi dar Duha Svetoga, koji u čovjeku rasplamsava i održava spasonosnu vjeru, obnavlja ga da ljubi i sluša Boga, te svjedoči njegovoj duši da je zaista dijete Božje.
Dakle, protestanti vjeruju da se čovjek pred Bogom opravdava jedino kroz otkupiteljsko djelo Isusa Krista, te da to opravdanje i život vječni prima besplatno, samo milošću Božjom, samo kroz pokajanje i vjeru. S druge strane, katolici smatraju da i naša djela direktno utječu na opravdanje pred Bogom i našu vječnu sudbinu. Dakle, Božje oproštenje je uvjetovano, ne samo Kristovom žrtvom na križu, već i našim zaslužnim djelima. Protestanti ovakav stav smatraju sampravednim i opasnim jer su sva naša djela, čak i ona najsvetijih među nama, uprljana našom grešnošću i nedostatna da bi nas opravdala pred Bogom. Zato čovjek koji se uzda u svoja djela doista i ne može biti siguran u svoju vječnu sudbinu i normalno je da na Boga gleda s tjeskobom i nepovjerenjem, a ne s ljubavlju i zahvalnošću. Svaki čovjek je rođen grešan i svakodnevno griješi (čak i onaj koji iskreno vjeruje), a Božja pravednost je savršena i ništa manje od savršene pravednosti ne može ga zadovoljiti. S druge strane, otkupiteljska žrtva Sina Božjega jest jedina savršena, dostatna i besplatna zamjena i otkup za sve koji mu vjeruju.
To ne znači da djela nisu važna i za protestante. Sveto pismo nas uči poslušnosti prema Bogu jer On je naš Gospodin. Poslušnost je logičan plod izmijenjenog života, povjerenja, ljubavi i zahvalnosti prema našem nebeskom Ocu. Duh Sveti koji boravi u srcima vjernika vodi ih ka svetom, poslušnom i pobožnom životu u skladu s Pismom. Djela su stoga svjedočanstvo da se ne radi samo o intelektualnom slaganju s istinama vjere, već da je naša vjera autentična, istinita i spasonosna. Dakle, djela su svjedočanstvo našeg stanja pred Bogom, ali ipak, ona su sekundarno i subjektivno svjedočanstvo. Objektivno svjedočanstvo jest spoznaja vlastite grešnosti, nedostatnosti i krivice pred Bogom, te bezrezervno pouzdanje u Božja obećanja oproštenja i prihvaćanja po Isusu Kristu koja možemo naći u Svetom pismu.
Katolička crkva vjeruje da je Krist papu opunomoćio da u potpunosti raspolaže njegovim ovlastima, da papa taj autoritet prenosi dalje na biskupe i svećenike, te da svećenici imaju Kristov osobni autoritet da u njegovo ime opraštaju grijehe. Na temelju tog vjerovanja, rimska crkva prakticira sakrament pokore, u kojem sama Crkva, u Kristovo ime, “oprašta grijehe … i određuje način zadovoljštine” (Katekizam katoličke crkve, 1448).
U srcu protestantskog odbijanja sakramenta ispovijedi je odbacivanje zahtjeva rimske crkve za takvim autoritetom. Na temelju biblijskog učenja potestanti odbijaju tvrdnju da Crkva ima takav autoritet da samostalno oprašta grijehe u u Kristovo ime. S obzirom da Biblija uči kako grijesi mogu biti oprošteni samo po vjeri u Krista, možemo poreći da papa ili bilo koji svećenik ima takve ovlasti da propiše neki drugi način kao zadovoljštinu za grijeh. Protestanti vjeruju da je davanjem ovlasti da “svezuje ” iil “odriješuje” Isus govorio o deklarativnoj vlasti Crkve s obzirom na vjerno propovijedanje Božje Riječi. Crkva može službeno proglasiti da se ono što je Bog obećao u Pismu odnosi na dotičnog pojedinca, no međutim, ona ne može samostalno presuditi i odrediti Božju volju za tu osobu.
Ne pravi sebi lika ni obličja
Protestanti vrlo ozbiljno shvaćaju zapovijed koja se nalazi u Dekalogu: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.” Neke tradicije u potpunosti odbijaju slike ili raspelo (križ s korpusom) u crkvi, čak i u svrhu edukacije ili simbola vjere, neke ih pak do izvjesne mjere u tom smislu toleriraju. No svim protestantima je zajedničko da odbijaju bilo kakvo pobožno štovanje kipova, ikona, relikvija ili vjerskih predmeta, što sve katolička strana prakticira.
Protestanti ne prakticiraju ni molitve za mrtve, traženje zagovora Bogorodice i svetaca i sličnog jer u Svetom pismu ne nalaze opravdanje za takvo što. Moguće su molitve u kojima se prisjećamo svetih usnulih u Kristu i molimo Boga da slijedimo njihov dobar uzor.
Katolici vjeruju da prilikom Euharistijske službe posvećeni kruh i vino postaju istinsko tijelo i krv Kristova, dok protestanti odbacuju takav koncept3 i vjeruju da kruh ostaje zaista kruh, a vino ostaje vino. Neki protestanti vjeruju u otajstvenu Kristovu prisutnost u samim elementima kruha i vina4, a drugi5 u Kristovu duhovnu prisutnost u Euharistijskom činu, dok presudnu ulogu u valjanom primanju pričesti ima vjera primatelja: “Tijelo Kristovo se u Euharistiji daje, prima i jede samo u nebeskom i duhovnom smislu. Vjera je pak sredstvo kojim se tijelo Kristovo u Večeri Gospodnjoj prima i blaguje.” (39 članaka vjere, 28. članak)
I protestanti su katolici
U naslovu sam namjerno uz Katolici dodao i ono (Rimo), misleći pritom na pripadnike “Rimske crkve”, jer i mi protestanti sebe smatramo katolicima6. Samo što mi na katolicitet gledamo nešto drugačije nego što ga vidi Rim. Smatramo se katolicima u smislu uvjerenja da “Božji Sin, od početka do kraja svijeta, iz čitavoga ljudskog roda, svojim Duhom Svetim i Riječi u zajedništvu prave vjere skuplja sebi zajednicu izabranih za vječni život” (Heidelberški katekizam, 54. pitanje).
Katolicima se također smatramo i u smislu kontinuiteta u očuvanju apostolskog nauka sadržanog u Svetom pismu, ispravnom podijeljivanju sakramenata7 i zajedničkom temeljnom Vjerovanju Crkve. Bit katoličanstva8 dakle vidimo u očuvanju vjere jednom predane svetima (Jd 1, 3), držanju onoga što se vjerovalo posvuda, uvijek i od strane svih, te univerzalnosti kršćanske vjere i poruke. Za razliku od ovog, za rimokatoličko viđenje katoliciteta važno je pripadanje jednoj određenoj crkvenoj organizaciji pod vlašću jednog čovjeka – Rimokatoličkoj crkvi pod vlašću rimskog pape.
No ipak, mora se priznati da katoličanstvo uglavnom ima snažnije razvijenu svijest o važnosti Crkve, odnosno o korporativnoj razini kršćanstva, dok je protestantizam “jači” na individualnoj-osobnoj razini. Međutim, ponekad se stječe dojam da je katolički vjernički pogled više usmjeren prema Crkvi nego prema samome Kristu. Važno je biti privržen Crkvi i poštivati ono što kaže njezino učiteljstvo, a onda implicitno kroz vjernost Crkvi pripadam i Kristu. Dok je kod protestanata naglašenije biti osobno, srcem i umom, privržen prvenstveno Kristu i istinama Svetog pisma, a onda kao istinski vjernik pripadati i Tijelu Kristovu – Crkvi. No i protestanti svakako drže da biti kršćanin znači pripadati zajedništvu, a ne individualizam.
Poput katolika ili pravoslavnih, i anglikanci imaju sačuvanu “apostolsku sukcesiju”9 , te Crkvu vide kao episkopalno uređenu.10 No po pitanju vlasti rimskog pape slažu se s pravoslavnima da niti jedan biskup ne može vladati nad drugim biskupom. U pogledu duhovne službe svi biskupi su jednaki, pojedini biskupi mogu imati samo veće administrativne ovlasti i dužnosti (nadbiskup, biskup ordinarij, pomoćni biskup) ili uživati veću čast i ugled među ostalim biskupima, ali niti jedan biskup ne može vladati nad ostalim biskupima. Prema katoličkom pak viđenju rimski papa nije samo prvi biskup u časti i ugledu, već on upravo poput monarha zaista vlada nad drugim biskupima i Crkvom.
Katolici također smatraju da je papa nepogrešiv u svojim objavama kada govori službeno (ex chatedra), dok protestanti smatraju da svaki čovjek pogrešiv, te da je jedino Sveto pismo nepogrešiva Božja riječ.
Postoje i brojne druge razlike između protestantizma i katoličanstva, no naveo sam one koje smatram najznačajnijima. Također, i mnoge druge razlike zapravo proizlaze iz ovih osnovnih. Ozbiljnom interesentu još naravno preostaje da istinitost svih ovih tvrdnji preispita i odvagne kroz svjedočanstvo Svetog pisma.
.
Jasmin Koso, prvi put objavljeno u listopadu 2012. Uređeno u siječnju 2017.
.
Ovaj tekst možete usporediti s biblijskim referencama i protestantskim vjeroispovijedanjima na stranicama:
39 članaka vjere na hrvatskom jeziku
Belgijsko vjeroispovijedanje na hrvatskom jeziku s biblijskim referencama
Heidelberški katekizam na engleskom jeziku s biblijskim referencama
Westminstersko vjeroispovijedanje na engleskom jeziku s biblijskim referencama
Ostali povijesni crkveni dokumenti na engleskom jeziku
Why Don’t We Practice the Sacrament of Confession?
——————————————————————————————————————————————–
1 Spasenja od vječne propasti i osude zbog grijeha, odnosno sigurnost Božjeg prihvaćanja i vječnog života u Isus u Kristu.
2 Opravdava pred Bogom od grešne ljudske naravi i krivice zbog grijeha.
3 Taj koncept se naziva “transupstancijacija”. Smatraju ga opasno bliskim idolopoklonstvu i kultoj žrtvi (ponavljanju žrtvovanja Krista kroz Euharistiju), te da polazište ima u nekim filozofskim konceptima (Aristotelova metafizika) radije nego u Svetom pismu.
4 Evangelici-Luterani. Taj koncept se naziva “konsupstancijacija”: supstancija tijela i krvi Kristove su prisutni uz supstancije kruha i vina, koje također ostaju prisutne.
5 Reformirani, prezbiterijanci i anglikanci.
6 Pripadnicima Jedne Svete, Sveopće i Apostolske Crkve.
7 Protestanti vjeruju da postoje dva sakramenta koje je ustanovio osobno Isus Krist, koji imaju materijalni element i koji ukazuju na milost Evanđelja, odnosno na otkupljenje i oproštenje u Isusu Kristu.
8 Pridjev katolička zapravo znači sveopća ili univerzalna.
10 Pojedina lokalna crkva se okuplja se oko svoga biskupa kojem je povjeren autoritet i dužnost da postavlja i nadgleda rad prezbitera (svećenika) i đakona, te čuva povjereno mu stado.
Sacramentalis et theologicas 